Nogomet. Europsko prvenstvo. Šteta, nema nas. A mogli smo vrlo lako biti. Ćiro, opet si peder. I svi te opet mrze. Ali ovo je zadnji put. I ostati će tako. Teško (no kod nas ništa nije nemoguće) da ćeš opet biti majstor. Ovaki, priznali Vi ili ne, sva pažnja koja je trebala biti usmjerena na naše Nogometaše, usmjerena je na njihove Fudbalere. Kako na nogometnom prvenstvu nema Hrvatske, dobri su i najbliži susjedi. Dakako da ne mislim na Talijane. Kod nas se još uvijek cijeni onaj pravi, dobri stari balkanski nogomet. Prekršaji, žuti i crveni kartoni. Vrijeđanje kako igrača, tako i sudaca. Šamaranje. Guranje. Samo se na našem milom jugoistočnom poluotoku rezultati preokreću poput šale. Da, sjećate se! Svaki iole normalni i civilizirani zapadno-europljanin (koji, inače, svoje frustracije razvijenoštću i civiliziranošću rješavaj na licemjerno nama svojstven način, o čemu će biti riječi docnije) zaključio bi kako je nakon 3-0 za bolje, i isključenja igrača lošijima, igra gotovo završena. No, mi smo znali: Krepat' ma ne molat. Bolje grob nego rob. Nije gotovo dok nije gotovo. Najjači smo kada smo najslabiji. Ništa nas ne smije iznenaditi. A niti pokolebati. I dok je ostatak Europe mirno otišao po pivu, ili na pišanac, mi smo ostali uz ekrane. I nismo se prevarili. Jen', dva, tri! Eto ti ga na! Niti je ovaj stigao uzeti jedan gut pive, niti je drugi uspio zakopčati šlic. Ostao je zabezeknut sa praznim visuljkom u ruci. Toga ima samo kod nas. Na jugoistoku! Oni koji "Jugu" ne vole iz dobro nam znanih razloga, radije navijaju za naše još istočnije susjede. Rumunje, Turke... Ne zato što igraju nama bliži nogomet. Što imamo slične povijesne sudbine ili političke sustave. Ne, oni su slabiji. Uvijek se navija za slabije. Odbačene i ponižene. Uvrijeđene i osramoćene. Za same protiv svih. Takvi uvijek dobiju podršku velikog broja gledatelja. Naši ozbiljniji, mudriji, pronicljiviji, neskloniji riziku i zabavi, pa, usudim se reći i pametniji sugrađani, igraju na sigurno. Podržavaju dobro prokušane Engleze ili svjetske prvake. Ti se gotovo nikada ne prevare, i uvijek dočekaju svoje miljenike pri kraju natjecanja. Ponekad se, ti hedonisti, usude i uložiti koju kunu na pobjedu favorita. I, dobiju. Uvijek. Ali, oni su to znali od početka. A navijate li za, primjerice Slovence, a takvi su zbilja rijetki, onda su vam sve mogućnosti otvorene. U novinama je bio članak o jednome takvom tipu. Uložio je, vrckasti optimista, sav svoj život na utakmicu Belgije i Italije, i to na zapadnijeg rivala. I malo dijete zna da je Italija jača. Ali ne. To je gušt! Sve na potencijalne gubitnike! Koji, sukladno tome-gube. Prvenstvo je ima dvije odlike, u ovolikoj mjeri neviđene do sada. Veliki izljevi nasilja, i veliki broj žena koji prati, do sada tradicionalno muški sport. Pitam se, postoji li kakva korelacija između te dvije, nesumljivo točne informacije. Ispada da žene gledaju nogomet, da se muškarci tuku, i za kosu vuku. Frustracije? Ako da, čije? Zašto su pripadnice ljepšeg spola tako zainteresirane za nabijanje lopte. One koje znam, komentiraju kakve onaj ima noge, ovaj prsa i lice. Čija momčad je najljepša i sl. Za one koje ne znam: -ne znam. U svijetu debelih, nogometaši to nisu. A što uzrokuje antagonizme među navijačkim skupinama? To se zna. Ovakve tekstove je najteže završiti. Nemam nikakav zaključak, niti neku mudru izreku vezanu uz temu. Onima koji prate nogomet, mogu zaželjeti da im pobijedi omiljena momčad. Vi koji ga ne pratite, vama se čudim što ovo uopće čitate, i što ste dogurali do ovdje. Cijela kolumna bila je vezana uz najvažniju (sporednu) stvar na svijetu. No, pošto ste uporni, evo i vama nešto: http://spaceflight.nasa.gov/mars/technology/propulsion/aspl/