Ovaj vikend me poharala gripa, pa sam, kao i svi pošteni bolesnici, lijepe sunčane dane provodio u zatvorenoj prostoriji, ispijajući čaj u golemim količinama i krateći vrijeme buljeći u stakleni ekran televizora. U trenucima kada pred njime nisam spavao, na njegovoj površini, u želji da me zabave, izmjenjivali su se brojni pokušaji raznih medijskih producenata. Uglavnom nasmijanih mladih ljudi koji mi hoće nešto prodati. Tu i tamo uskočili bi mudri "zreli" građani koji bi iznosili svoje mišljenje o čemu god bi ih voditelji pitali. Ili kvizovi… U pauzama između tih "razonoda", uskakale bi periodične emisije koje služe za informiranje svekolikog pučanstva, popularno zvane: Vijesti. Na ključnim pozicijama dana mijenjale bi ime u: Dnevnik. A kako su to bile jedine emisije koje su svoj sadržaj, gotovo u istovjetnom obliku, prenosili tijekom jutra, popodneva i večeri, gotovo da sam bio primoran pamtiti sve što su iznosili. Najzad: ponavljanje je majka znanja. I tako je majka znanja televizijskih vijesti mene tri dana prisiljavala da gledam snimku nekog antipatičnog tipa u crnom, kojega svi, ne znam zašto, neprestano zovu generalom. I još, k tome, umirovljenim. Osim njega, majka znanja mi je u glavu usadila i slike gomile iskreveljenih faca(zbilja čast iznimkama koji su svoje obraze uspjeli zadržati opuštenim i privlačim), nastavljam, dakle slike lica(za čije se pripadajuće stražnjice nadam da nisu pod nekim velikim pritiskom(ukoliko jesu opravdavam napor i grimase)) i opet nastavljam (i obećavam da više neću imati zagrada), dakle lica koja su sa velikim žarom polemizirala oko neke-kazališne predstave. Glembajevih. Zadnja ekipa, kao i ovaj prvi momak, najzad su se prelili i u ostale emisije i moglo ih se vidjeti gotovo svakih pola sata. - Na što je utrošen novac!? - To je skandalozno! - Građani su zgroženi! To su samo neki od komentara na-predstavu. A: - To je sve predstava za javnost. - Sve je bilo dobro isplanirano. - Glavni akteri, sporedni igrači… i slične fraze bile su vezane uz najodlikovanijeg hrvatskog generala. Dobro, da, mogu se pomiješati lončići, pogotovo ovako izvučeni iz konteksta. No ono što mi je majka znanja predočila, bile su nevjerojatne podudarnosti u sadržaju između predstave i stvarnosti. Dakle, radnja drame. Ukratko. Odvija se u poslijeratnim godinama u domu bankara, veleindustrijalca i financijskog magnata, u kojemu su, nakon proslave godišnjice firme, ostali bliski suradnici da bi razradili strategiju medijskog i pravnog nastupa potrebnog radi suočavanja sa novonastalim skandalom… Novinarsko zadiranje u obiteljsko poslovanje moglo bi na vidjelo iznijeti i strašnu činjenicu, koja ih već dugo prati kao glasina, a to je da su svi oni "varalice i ubojice" i da su njihovi preci, ako ne do čitavog svog bogatstva, onda barem do početnog kapitala, došli velikom pljačkom… Zvuči poznato? Evo i malo najnovijih vijesti. Angažirana je najbolja austrijska agencija za odnose s javnošću, kako bi ublažila negativan publicitet i amortizirala ogroman pritisak javnosti. Također je angažirana i najbolja austrijska odvjetnička kuća da bi obrana bila što uspješnija. Gledam u ekran i ne mogu vjerovati u podudarnosti. Bilo bi odlično kada bi mogao zapljeskati, prokomentirati seksipilnu inteligenciju glavne glumice i nedostatak uglađenosti glavnog glumca, posrkati ostatak čaja i prebaciti na sport. Ali ne mogu, jer ću sličnu predstavu sutra gledati i na ulici, ispijajući pivo, i u hrvatskim bankama i u stranim investitorima i u Europskoj uniji i posvuda. Čak i u sportu. A moram priznati da su mi te teme već lagano dosadile… Imamo neko drugo kazalište?