Predsjednik Sabora nije se želio pomiriti s položajem vojnika. Imao je ono nešto. Imao je ponos. „Bit ću u vojsci i pravit se da sam njihov, a ustvari neću biti njihov, nego samo svoj. Samo svoj. Tajni agent. Bit ću kao James Bond“
Nakon što mu je Šef otišao i nije se vratio, predsjednik hrvatskog Sabora osjećao se nekako usamljeno. Iako je bio okružen članovima iste stranke, stavovi i mišljenja su im bili u neskladu. Nažalost, do sada ih nije ujedinjavalo ime stranke, već ime osobe koja ju je vodila. A to ime se naprasno promijenilo.
Dok je većina članova prešla pod vodstvo ljudi nove Šefice, predsjednik Sabora, iz samo njemu znanih razloga, ostao je vjeran Pritvoreniku.
Ostali, koji sebe uglavnom nazivaju vojnicima stranke, samo su nastavili svoju službu doživotnog vojnog roka. Pravog vojnika ne zanima tko je general. On ima samo svoje zadatke. Kakva bi to vojska bila koja bi se razilazila ili sastajala ovisno o proglašenju vodstva? Kada bi bilo tako, teritorij koji štite ostao bi nebranjen, i onda bi na njega došla vojska druge boje, a to nije dobro. Bolje nezadovoljan vladajući vojnik, nego gerilac.
Dok si vladajući, voze te autima, dobivaš plaću i televizija te pita što misliš. A kad si gerila onda se uopće ne zna za tebe i nitko te ne poštuje i na televiziji te zanemaruju. A možda završiš i u zatvoru. Zašto bi itko želio biti gerila?
I tako je predsjednik Sabora, koji voli dobivati plaću i voli da ga voze autima i voli da ga televizija pita što misli, odlučio ostati u vojsci te zadržati visoki čin.
„A kad bih...“, jedna misao mu se motala po glavi. „A kad bih ostao u vojsci i istovremeno bio vjeran drugome?“
Dragi Vi, predsjednik Sabora nije se želio pomiriti s novim položajem. Imao je on ono nešto. Imao je ponos. Neće slušati bilo koga. Neće mu oni naređivati što da radi.
Odlučio je postati dvostruki igrač. „Tako je. Bit ću u vojsci i praviti se da sam njihov, a ustvari neću biti njihov, nego samo svoj. Samo svoj. Tajni agent. Bit ću kao James Bond.“
Predsjednik Sabora pljesnuo je rukama i radosno se uputio na svoje radno mjesto s novim filmom u glavi.
Jedini je problem bio što su taj film svi već gledali.
Neko vrijeme su se zabavljali promatrajući ga i dopuštali mu da igra svoju dvostruku ulogu. Naravno, sve dok je od te dvostrukosti igrao samo jednu stranu, koja je odgovarala njima. Čim je predsjednik odlučio zaigrati i ovu drugu, špijunsku ulogu, digli su se glasovi za njegovu smjenu.
Predsjedavao je sjednicom i pustio je protivničkog vojnika da se „malo više“ šeće po neutralnom teritoriju slobodnog govora. Samo malo više nego što je uobičajeno. „To je demokracija“, mislio je predsjednik. „To je nedopustivo“, uzviknuli su iz njegovog tabora. „Nećeš dugo!“
„K vragu, otkriven sam. Što da radim? Što?“
Više neće moći biti visoki časnik u velikoj vojsci. Niti će moći prijeći u vojsku druge boje. Baš zbog toga što je bio visoki časnik. Što sada? Kako sada?
„Ostat ću sam na polju. Kao kakva kokoš. Kao najobičniji vojnik. Kao pješadija. Kao građanin.“
Gleda u vojsku pješaka koji nemaju posla, piju Žuju i navijaju za sportaše. Nitko ih ne vozi autom, ne dobivaju veliku plaću i televizija ih ne pita što misle.
- Majko mila!
„Ali ne… Ja sam još uvijek saborski zastupnik! Još uvijek sam drugačiji… Bit ću…Pučki tribun! Bit ću Robin Hood!“
Novinarima, koje je još uvijek zanimalo što misli, svečano je objavio da će se, kada i ako ostane sam na polju, žestoko boriti za prava običnih građana.
„U slučaju da više ne budem predsjednik Sabora vjerojatno ću biti daleko politički aktivniji nego dosad. Kao predsjednik rijetko sam iznosio vlastite stavove, kao zastupnik to bih činio puno češće.“
To češće i žešće što im bude bliže.
