Kao što smo mogli i pretpostaviti, još je ostalo nešto smeća na zidovima od proteklih izbora. Svi ti stranački moćnici koji su se toliko trudili uljepšati naše gradove i to tako što su posvuda lijepili svoje slike, nisu se baš previše potrudili te iste i ukloniti. Valjda su previše ponosni sami na sebe, pa im je žao skidati svoje portrete. A građani? Pa ako im smeta-neka skidaju sami. Te nacerene face još ćemo neko vrijeme gledati. Dok ih konačno ne speru kiše ili dok golubovi na njima ne obave svoj časni posao. Ali, ako pogledam malo bolje sve te zidove i stupove i postolja predviđena za plakate, to nije nešto što bi trebali uzimati zdravo za gotovo. To je, po meni, nasilje. Kada, primjerice, vaš susjed preglasno sluša muziku u svome stanu, i kada, nakon što ste to neko vrijeme tolerirali, konačno puknete, vi zvonite na njegova vrata i (relativno) pristojno izgovarate nešto kao: "Od te vaše buke se ne može živjeti. Ne mogu misliti ni raditi. Stišaj!" I ako je susjed imalo razuman (a pretpostavimo na trenutak da je…) on će odgovoriti na vaš zahtjev. I bit ćete mirni. Ali… Kome se potužiti ako vam prilikom šetnje gradom u mozak ušeta Sanader koji samouvjereno korača iz mutne prošlosti u oštru budućnost? Ili ako vam misli uzburka Tomčić koji voli svoju zemlju? Ili bilo tko drugi kome unutra nije mjesto? Sve izvan kuće zove se javni prostor i vjerojatno nemate pravo intervenirati u njega. Ispada da, ako ste već vani, morate trpiti. Ja sam u jednoj od svojih šetnji Korzom istovremeno čuo onog groznog harmonikaša koji urla o ustašama i neke klince koji urlaju o izborima. Osjetili se dečki strašno moćnima jer su si na majice stavili natpise HSS, pa su iz nekog na, jeftinog, brzinu sklepanog šatora puštali propagandne poruke i vukli ljude da bi im objasnili svoju vizije sreće. Užasno naporno za uši. Osim mrštenja na te bedastoće, nisam mogao ništa. Pa sam otišao. Sreća naša(riječka) što smo blizu mora, pa kada čovjeku sve te gnjavaže dosade, može bar malo sjesti na plažu i gledati u daljinu. Tada možemo biti sigurni da nam sa morske strane nitko neće ušetati u glavu s namjerom da nam nešto proda ili nagovori na…Osim ako ribe ne osnuju marketinšku agenciju. A kad sam već kod njih… Tišina…….Čujete? Ribe plivaju i vidi se dno. I ne čuje se ništa. Osim na dnu mora, danas su sve rjeđa mjesta u svijetu na kojima je moguće slušati tišinu. Ono-bez ikakve civilizacije. U Hrvatskoj ih ima mnogo. Jesmo li zbog toga zaostali, kakvima nas neki pokušavaju prikazati? Ili pak, izuzetno napredni? U Japanu postoje posebni specijalizirani lokali gdje ljudi svraćaju i plaćaju kako bi udisali čisti zrak. A kod nas je on besplatan. Što se toga tiče, puno smo civiliziraniji od njih. A kada se malo razmisli, što je važnije od toga? Dobar auto? Ili supermarket? A ipak, svijet nas svim silama uvjerava upravo u suprotno. Kako vrijeme prolazi i kako mi samopouzdano kročimo u svijetlu budućnost(u kojoj zbog silna svjetla ne vidimo ništa), napadi na naše glave i naše mozgove i naše oči i uši postaju sve žešći. Stari se vjerojatno sjećaju, a mladi mogu pročitati, da su reklame u prošlosti bile puno manje napadne, a neke čak i simpatične. Plakata koji prekrivaju ogromne površine prije nije ni bilo. Kao ni super jakih zvučnika. Sve je bilo nekako-normalno. A da bi se danas uspjelo napraviti kampanju sličnu onoj "Bronhi-lakše se diše", potrebno je utrošiti mnogo više novaca na promidžbu. Jer su ljudi od prevelike količine informacija kojima ih se zasipa, postali sve više i više nekako…tupi. Sve manje i manje reagiraju na podražaje. A podsjetimo se-to je jedna od najvažnijih odlika života. Takve ljude se onda pokušava šokirati. I to u početku uspijeva. No tada, nakon početnog uspjeha, oni na te šokove više ne reagiraju. Zatim ih se pokušava šokirati još više. I tako doze sve više i više rastu. Čovjek od prije stotinu godina bi, da ga strpamo u neki od današnjih gradova, vjerojatno pobjegao glavom bez obzira misleći da je upao u nekakav pakao. Glava bi mu pukla od prevelike količine bombastičnih informacija koje bi primao. Svaka se trudi sebe plasirati kao najvažniju. Sve je puno: HITNOG, NOVOG, VAŽNOG, SENZACIONALNOG... Naš prijatelj iz prošlosti ne bi mogao disati, gledati niti slušati od silne želje da sve te "važne" informacije pohvata i upamti. A onda bi mu glava jednostavno: eksplodirala. Ali evo, mi smo se, mic po mic, navikli.