Gledam naše političare u slučaju Gotovina. Znoje se od nemoći. Nagledao sam se glumaca po kazalištima i bio na mnogo njihovih proba, ali ovakva situacija je doista rijetkost. Moraju igrati dvije predstave odjednom. Pred Zapadom glumiti da im je drago što je Gotovina uhićen, a ispred svoje publike predstavljati ojađene domoljube uvjerene u nevinost generala. Dobro, to bi se još i moglo odraditi, kada bi se malo gostovalo ovdje, a malo ondje. Ali naši glumci s Banskih dvora moraju pred dvije različite publike igrati istovremeno. Televizija je omogućila da domaći gledaju gostovanja vani, a stranci domaće izvedbe. I tako su naši glumci pred nepremostivom zadaćom. Domaći žele gledati tragediju, a ostatak svijeta komediju. Jedni se žele smijati, a drugi tužakati i jadikovati. Ukoliko se naši glumci priklone ijednoj strani - slijede ozbiljne posljedice. Svijet ne voli kada mu se iznevjere očekivanja. Uložio je mnogo novaca u ovu predstavu i ne bi mu bilo drago da propadne. Ukoliko komedija ne uspije i njihove supruge se ne rasplaču od smijeha, strani sponzori bi se mogli povući iz financiranja svih ostalih projekata. A tada bi naši glumci vrlo brzo ostali bez prihoda. Istovremeno, sav domaći kazališni svijet, scenski radnici, rekviziteri i dobar dio publike, želi gledati tragediju. Mogu glumci imati sponzora koliko god žele, ali ukoliko ne izvode ono što domaći ljudi traže sav trud je uzaludan. Ne mogu živjeti samo od gostovanja. Dakle, što učiniti? Gledajte ih na televiziji. Promatrajte kako se znoje. Još ni sami nisu odlučili. Tupo stoje očekujući rješenje. Kako biti dva u jednom? Inače plešu i naginju se sad ovamo, sad na drugu stranu. Kao na klackalici. Kada desna strana počinje rasti, jure prema njoj da je obuzdaju, što automatski izaziva rast lijeve strane. Tada moraju ostaviti desnicu i pohrliti u spuštanje ljevice. Znoje se i dahću dok izvode svoj beskonačni sprint udovoljavanja svakome. Ali nemojte ih žaliti, dragi Vi. Oni su za svoje trčanje dobro plaćeni. A uostalom, oni to i žele. Vjerovali ili ne, uvjereni su da mogu kontrolirati njihanje. Misle da su oni ti koji reguliraju postotak desnog i lijevog, i sigurni su da će baš oni biti ti koji će, jednoga dana, napokon donijeti mir i sklad među sukobljene strane. Barem to vrijedi za one naivnije trkače. Oni stariji su shvatili da bi ravno njihalo značilo njihovu propast. Što raditi ako sve stoji? Koja je funkcija posrednika ako ne postoje suprotstavljene strane? Zato, tu i tamo, kada primijete da klackalici prijeti smirivanje, malo zaljuljaju stvar. Tek toliko da se nešto događa. Da ne ostanu bez posla. Lagano gibanje, vibriranje...maestral. Međutim, situacija sa Gotovinom izrasla je u oluju. Lijeva i desna strana njihala, stranci i domaći, dosižu opasne ekstreme. Klackalica se njiše brzo i visoko, i čini se da bi mogla iskočiti iz svoga ležišta. Pretjerano njihanje jednako je opasno kao i potpuni mir. Stvari u oluji mogu izmaći kontroli. Može se desiti da jedna strana zvekne o tlo, da izbaci drugu iz sjedišta i da se cijela konstrukcija nepovratno sruši. To su shvatili glumci glumačke družine "Vlast". Uhićenje generala dovelo ih je do oluje. Kod kuće ih na pozornici gađaju kamenjem, a na gostovanjima dobivaju hvalospjeve i pljeskove odobravanja. Samo mali pomak i sve može biti potpuno obrnuto. Suprotnosti su otišle toliko daleko da su se naši trkači uplašili raspada sistema - državnog udara možda? To bi značio kraj svima. To se ne smije dogoditi. Zavladala je opća panika i strah. Nitko ne zna što bi točno trebao učiniti. Svaki nagli pokret je opasan. Zato pozivaju na smirivanje strasti. -Ponašajte se dostojanstveno, demokratično, poručuju(što god im to značilo). -Ostanite na svojim mjestima, -Ne mičite se, dok ne vidimo gdje smo. -Budite dva u jednom. -Budite sve istovremeno. -Nemojte biti ništa. Stoje tako zamrznuti, bulje u reflektore i znoje se. Svi ih gledaju i svi očekuju. Možda im treba zapljeskati?