Ah, da, da. Ljetovanje. Moj godišnji odmor. Na moru. Odmor od godine dana. I, kako bih se bolje odmorio, napisao sam samo polovicu kolumne. No, i od toga mi je već ruka lagano utrnula. Zbilja se ne bih trebao toliko umarati... Opustiću je (svoju ruku) ovdje, na suncu. Neka ono ugrije mlade kosti... Ova polovica uobičajenog prostora sasvim je dovoljna za pričicu. Koja nema veze sa godišnjim odmorom, i koja služi za razonodu (ukoliko već niste previše "razonođeni" i preokupirani promatranjem razgolićenih tijela u prolazu). Dakle, taj dan osjećao sam se sasvim ugodno. Samouvjereno. Gordo sam šetao gradom. "Nesreće se uvijek događaju nekom drugom, zar ne?", pitao sam se. I to mi se činilo istinitim. Naravno, čista obmana. Tiskano ne, sa uskličnikom. Ovako: NE! Šetajući gradom posrao mi se golub na glavu. Posred tjemena. Ma gdje su li samo oni dosadni sveidealizirajući tikvani, koji za takve stvari govore da su sreća. Kakvi su to ljudi koji govore da je sreća imati ptičji izmet zapleten u kosi. Ustvari, u početku baš i nije bio... zapleten. Da, to je mojih ruku djelo. Mislio sam da me je u glavu pogodio kakav papirić, što ga je nanio vjetar. I, instiktivno sam, kao što čine svi ljudi svijeta, snažno protrljao pogođeno mjesto. Najbrže splasnuće samopouzdanja do sada. Jače od onoga kada ispred gradskog sata upitate prolaznika za vrijeme, a on vam rezignirano pokaže prstom u vis. I mnogo snažnije, od spoznaje da su vam pri elegantnom skoku u more spale kupaće gaće. I da plutaju nekoliko metara iza. Ubrzo sam osjetio da to što me je pogodilo... nije bio papir. Bilo je prevlažno. Vjerojatno voda što kaplje sa nekog krova. Naivac. Nije bila voda, voda nije bijela. Glup osjećaj spoznaje i prosvjetljenja...Kada shvatite što je. Papirnatih maramica u obližnjem kiosku, naravno, upravo je bilo ponestalo. Kada sam stigao do sljedećeg, u potrazi za papirićima koji ponos znače, bilo je kasno... Ptičji izmet suši se vrlo, vrlo brzo. Nakon obavljenog prljavog posla, taj leteći štakor sletio je samo nekoliko metara ispred moje nervozne noge. Cinično me je, i prkosno gledao izravno u oči. Kao da razmišlja:"Kakvi ste vi ljudi-zemljaci. Na goluba se do sada nije "pokakio" niti jedan čovjek." Uspješno je izbjegao moj pokušaj šuta... prokletnik.... Sad mislim da ću skočiti u more, ono je bar čisto. Ukoliko je ono, ispred čega sam jučer izronio, bio samo mali, kvrgavi štap.