Golub ima mozak veličine vrška ljudskog malog prsta. Kad kažem ljudskog, mislim dječjeg, malog prsta. Je li u redu pouzdati se u nešto s tolikim mozgom?
Pred ovu Novu godinu u Hrvatskoj se događaju važne stvari. Bira se nova Vlada. Ubrzano se priprema referendum, pa da se građane konačno pita žele li ući u Europsku uniju. Svjedočimo raspadu sustava klupskog nogometa. Neke utakmice su se definitivno namještale. Pojedini suci idu toliko daleko i kažu da nije bilo utakmica koje se nisu namještale. Za posljednji tekst u ovoj godini zbilja se ne treba puno mučiti da bi se pronašla tema. Nažalost, u Hrvatskoj je to gotovo redovito tako. A baš bi bilo lijepo da nema totalne korupcije u nogometnoj ligi. Ili, da smo prije EU referenduma bili dovoljno dobro informirani. Da predsjednik na radiju ne izjavljuje da se slaže da nemamo dovoljno znanja da bi išli na referendum, no da je „sada kasno plakati.“ I da se ne događaju masovna otpuštanja. Ali, eto, sve je to važno, sve se to događa pred nama i sve je to neizbježno. Kao golub koji u punoj brzini leti prema vama.
Golub?
Prije nekoliko dana hodao sam Korzom. Potpuno bezbrižan, bio je sunčan dan. Oko mene ljudi, stanovnici ovoga grada. Prolaze. Odjednom mi u vidokrug doslovno uleti golub. Točno ispred mene, kojih tridesetak metara udaljen. Kao odapeta strijela, juri punom brzinom. Precizno naciljan i odapet izravno u moje čelo.
Vjerujem da se i vama barem jednom dogodilo nešto slično. Poznanici mi pričaju da ih je golub čak i okrznuo u letu. Krilom dodirnuo po glavi. Da bi zatim bezbrižno odletio u nekom svom smjeru. Ali, što ako ovaj put ne skrene?
Skrenut će.
Uvijek skrene.
Golub ima mozak veličine vrška ljudskog malog prsta. Kad kažem ljudskog, mislim dječjeg, malog prsta. Je li u redu pouzdati se u nešto s tolikim mozgom?
Golub može letjeti brzinom od 100 kilometara na sat. On, dakle, razdaljinu od 30 metara, koliko dijeli njegov kljun od moga čela, preleti za nešto malo više od sekunde. Izgleda da uopće ne mari za skretanje.
Tko zna, možda je pojeo kakvo gnjilo voće, koje je već počelo fermentirati, pa se lagano opio. Ili ima loš vid, pa me vidi mutnog. Možda me vidi pola metra ulijevo. Možda je nervozan pa uopće ne razmišlja. Možda je dobio otkaz, pa se, iz protesta, odlučio zabiti u prvog čovjeka na kojeg naleti. Možda će prije umrijeti nego ući u Europsku uniju.
Što god da se dešavalo u njegovom sitnom mozgu, moj život potpuno ovisi o tome.
Skrenut će.
Uvijek skrene.
Ukoliko je to istina, a nisam čuo ni pročitao da se golub u punoj brzini nekome zabio u glavu, onda je to doista fascinantno. Toliki mozak, tolika brzina, puno Korzo prepreka, a opet se ne zabija u nikoga. Kada bi barem ljudi bili toliko spretni. A kod nas, s proporcionalno ogromnim mozgovima, prometne nesreće dešavaju se gotovo redovito.
Ali, zašto golubovi uopće riskiraju? Pa mogu letjeti na visini od 10 metara. Zašto ovaj leti u ravnini moje glave? Je li to provokacija? Izazov? Ismijavanje? Hvalisanje? Test hrabrosti?
Idemo. Tko će se prvi pomaknuti? Ti ili ja?
Stojim nasred Korza, s golubom koji juri prema mojemu čelu. Ništa više ne postoji na svijetu. Ovdje i sada susreću se naše sudbine. Ukoliko ne skrene, više ništa neće biti važno. Oko mene će se okupiti ljudi i gledati. Djeca će pokazivati prstom: „Mama, vidi, golub mu je u glavi.“
Unija, politika, nogomet… Hoće li pasti snijeg za Božić…
Srećom, skrenuo je. Očekujte burnu godinu punu dobrih tekstova.
Želim Vam ugodne praznike!
