Nakon ljetne pauze, dolazim u Zagreb gdje živim za vrijeme studija. Ulazim u lift, papirićem mu blokiram senzor za zatvaranje i u njega utrpavam potrepštine za doma - od bureka za večeru do kompjutora na kojem pišem ovaj članak. Najzad donosim i najvažniju stvar - kanistar "riječke vode". Zagrebačka ne valja ništa, a besmisleno je kupovati "kupovnu". Nakon što je sve unutra, kreće uspon. Lift staje, papirić ga osigurava od povratka i započinjem s prekrcavanjem stvari u stan. Uzimam kanistar, krećem prema ulazu, kad… Na vratima nalijepljen papirić: "Molim Vas, javite mi se kada dođete - predsjednik kućnog savjeta". "Vjerojatno za neke račune", razmišljam. "To može sačekati"… Skidam poruku s vrata, otključavam… Unutra sve po starom. Ustajali zrak. Vraćam se do lifta. Uzimam kanistar i nosim ga u kuhinju. Onda krenem nazad po kompjutor. - Dobra večer, nadam se da Vam ne smetam… Na pragu stoji predsjednica kućnog savjeta. Vjerojatno me je čula kako otključavam, pa je dotrčala. No, što je toliko hitno? - Ne smetate - odgovaram, zaobilazim je i nastavljam put dizala. Zbunjeno se okreće. - Moram iskrcati ove stvari - objašnjavam - a ne želim predugo zadržavati lift. Samo recite. - Ovaj, Vi ste vidjeli onu moju poruku na vratima? - upita plaho. - Pa da, ali nisam mislio da je hitno - odgovaram joj unoseći stvari. - O čemu se radi? - Znate, javila mi se vaša susjeda. Ona ima djecu i sve. Ne znam za Vas, ali, mislila je, ako nije problem… Zaustavljam se. - O čemu se radi? - Hm… - ? - O golubovima. - ? - Na vašem balkonu su golubovi. Njen prozor je odmah pored i ona ima djecu, pa, ako nešto možete napraviti? Tko zna što se može dogoditi… Možda Vi i volite životinje, ali znate kako je, ljudi se boje. Zaraza… Dok su stanari odsutni duže vrijeme, na balkon se znaju naseliti golubovi. Tu im je mir, a zaštićeni su od vremenskih neprilika. To mi se dogodilo prošle godine. Sve su israli i trebalo mi je tjedan dana tjeranja da ih odviknem. Vjerojatno su ponovo došli. - Dobro, poduzet ću nešto - odgovaram. - Hvala na upozorenju. - Možete staviti one jeftine zelene mreže, ili nešto drugo. Znate kako je… ovih dana. - Hvala - uzvraćam i zatvaram vrata. "Što se toliko uzbudila?", pitam se zaključavajući. Uzimam burek i sjedam pred televiziju. Dnevnik je počeo prije nekoliko minuta, pa da uz večeru pogledam vijesti. Na ekranu Šprajc. Ozbiljan kao i uvijek. Iza njega gomila mrtve peradi i ljudi u bijelom. Žvačem tijesto i slušam kako je u Rumunjskoj potvrđena ptičja gripa. Ima je i u Grčkoj. Po čitavoj Europi masovno se uništavaju cijela jata. Najnovije - u Hrvatskoj je pronađeno mnoštvo mrtvih ptica. Ne zna se uzrok. Sjetim se susjede. Odlazim do balkona. Palim svjetlo. Iz mraka izranja desetak golubova. Vrat zavučen u ramena. Izgledaju kao kuglice perja. Otvaraju snene oči i zbunjeno me promatraju. Sve oko njih puno govana. Sa susjednog prozora glasno odzvanjaju zvukovi Dnevnika: "…Ptičja gripa!……Pandemija!…Milijuni mrtvih!…Zaraza!". - Zdravo ekipa, kako je? - pitam ih. Nema odgovora. Hrpa uplašenih očiju čeka moju sljedeću akciju. - Noćas spavajte mirno. Čekaju vas teška vremena…