Prijatelj mi se vratio sa rada iz jedne siromašne zemlje Srednje Amerike. Nije ga bilo nešto više od jedne godine. Priča mi kako je već prvi dan u Rijeci otišao kupiti bon za mobitel… - Nemamo. - A gdje još mogu kupiti? - Probajte u taveru. Tamo ima sigurno. - U taveru? Na njegovu sreću, ili žalost, propustio je otvaranje velebnog zdanja koje je zauvijek promijenilo navike Riječana. Ali nije dugo mogao živjeti u neznanju. Tower centar, u narodu preimenovan u Taver, ne može proći nezapažen. Nije prošlo dugo od ugodnog razgovora s njim a evo i mene u Taveru. Otišao sam u kino. Noćna projekcija. Počinje oko 23.30. Završava u 1 i pol u noći. Na izlasku imam prigodu promatrati Taver prije zatvaranja. Nekoliko kafića radi. Izmjena pripitih ljubavnih pogleda. Ruke u kasne sate više nemaju srama. Smijeh ženske ugode i muške nade odzvanjaju praznim hodnicima. Još ima ljudi i u kockarnici. Gledaju u svjetlucave ekrane i ne vide ništa drugo. Podno kupole praznoga tornja nadvila se zastava novoga svijeta. Vijori se na vjetru ventilatora što mijenjaju ustajali zrak. Mješavina ljudskog znoja i umjetnih skupih mirisa ispire se u noć. Sniženja! Sniženja, piše na barjaku globalne slobode. Sve je namješteno da zabavi čovjeka i uzme mu novac. Najviše što može uzeti u datom trenutku. Evo, primjerice, sniženja su počela upravo kada je završilo razdoblje darivanja. Industrija se potpuno prilagodila narodnim običajima. No desilo se nešto nepredviđeno. Preuzela je i same običaje. Djed Mraz više ne dolazi sa pustog sjevernog pola, već živi u hodniku trgovačkih centara. Sa stotinama tisuća svojih blizanaca. Sve više ljudi mi se žali da jedva čekaju da završe ludnice Svetog Nikole, Božića ili Nove godine. Preplavljeni su reklamama za kupovinu. Popisima novih proizvoda koje se mora imati. Slikama i snimkama radosnih ljudi koji primaju poklone. Sa slatkim podnaslovima o radostima darivanja. Mladi i kreativni ljudi svake godine preplavljuju škole za marketing, tako da svježih reklama i ideja neće nedostajati. A oni su samo jedan dio mašinerije. "Običan narod" jednostavno nema šanse protiv tako dobro pripremljene vojske. Običaji su izgubljeni. Ali nije izgubljen rat. Ono što običnim ljudima preostaje jest da izmisle neke nove običaje. Zašto bi morali robovati ovima koje je preuzela industrija? Zašto darivati za Novu Godinu ili Svetog Nikolu, kada svi trgovci znaju da morate doći? Vjerojatno je cjelokupni fenomen darivanja u posebne dane prvotno zamišljen kao simboličan. Mala gesta koja znači puno. Danas, kada su narodni običaji postali običaji Tavera i sličnih centara, male geste pretvorile su se u velike darove malog značaja. Ali to ne mora biti tako. Svoj dar možete kupiti i uručiti kada su rasprodaje. Na sveti 10. siječanj, primjerice. Tada se kupuju darovi. Ovi ostali praznici su previše "profurani". Građani moraju postati subverzivni. Što im drugo preostaje? Ako je Božić postao sladunjav i masovan, odreknimo ga se i slavimo kada drugi ne znaju. U tišini. Kako i spada. Datum ionako nije važan. Neka se oni vesele Svetom Nikoli u praznim dućanima. Mi smo ga već proslavili prošli tjedan dok nisu ni sumnjali. A kada ustanove da smo promijenili datum, promijeniti ćemo ga ponovo. I ponovo. Do konačne pobjede!