Skupila se ekipa na Trga bana Jelačića. Uz limenu glazbu. Svi sudionici marša bili su odjeveni u crno. Ljudi prvo mislili da prosvjeduju dimnjačari. A onda se ispostavilo da su pripadnici neke opskurne stranke. Na glavnom trgu prisegli na vjernost domovini Hrvatskoj. I poslušnost američkom predsjedniku. Onda malo vikali ustaške pozdrave. Pa otišli kući.

Sve ih promatrali zbunjeni građani. Neke je sve to podsjetilo na neka davna vremena, pa su prosvjedovali.

Pa su upitali predsjednicu što ona misli od tome da centrom glavnog grada paradiraju ljudi obučeni u fašiste. Je li to neka turistička atrakcija? Tko im je dozvolio? Mogu li oni sljedeći put paradirati odjeveni u rimske legionare? U tamilske tigrove?

A ona kaže ovako: „Mislim da marginalnim pokretima ne bismo smjeli dati pozornost jer onda im dajemo ono što žele. Time ne samo da se stvara dojam da je Hrvatska netolerantnija nego što jest, nego se potiče mržnja“

Dakle, praviti se da ih ne vidimo. Dvadeset ljudi u crnom, s limenom glazbom maršira centrom glavnog grada i viče, a građani mirno prolaze, ne primjećujući ih. Kao da su leptiri. I tako stvaramo dojam da smo tolerantni.

– „Oprostite“, pitat će strani turist svog vodiča, „tko su oni ljudi tamo?“

– Koji ljudi?

– Oni u crnom s limenom glazbom, ne vidite ih?

– Tamo nema ničega.

– Čekajte, vi stvarno to ne vidite?

– Ništa tamo nema.

– Hmm... A tamo gdje muškarac tuče svoju suprugu i vuče je za kosu. Je li to normalno kod vas!?

– Tamo isto nema ničega. Ja vidim samo lijepe i nasmijane ljude oko sebe.

– Kako je to moguće, pa žena vrišti od bola! Treba joj pomoći, a svi se prave da ne vide ništa. Kakva je ovo suluda zemlja? Jeste poludjeli!!?

– Psst, nemojte naglas, ne bismo im smjeli dati pozornost jer onda im dajemo ono što žele...