Val arktičke hladnoće zahvatio Europu! Po čitavom kontinentu ljudi se smrzavaju na ulicama. Uglavnom beskućnici, koji se nemaju kamo skloniti. Popiju po neko žestoko piće, da ih malo ugrije, a onda, opijeni prividnom toplinom, pokleknu pod realnošću ledenog svijeta. Nikoga nije briga. Ironično, slušam na radiju, jedan nesretnik umro je kada ga je zahvatila vatra koju ja zapalio da bi se ugrijao. Negdje ispod nekog mosta, čovjek je gorio na -30. Umro od opeklina. Zimu se ne može pobijediti. Ona je uvijek tamo vani, čeka…. Rusija smanjuje isporuke plina. Gore je toliko hladno da su isporuke smanjene. Gruziji je čak potpuno prekinuta. Možete zamisliti paniku? Grijanje više ne radi, dragi Vi… Gotovo je. Toplina se polako izvlači-kroz zidove, prozore. Prelazi u grad, koji ne postaje ništa topliji. Gdje god bili, ona vas zauvijek napušta. Koliko god se trudili zadržati je, ona izlazi, uvijek pronalazi put. Kroz dah, ruke, oči… Možete trljati, skakutati…ništa ne pomaže. Šture novinske rečenice: "Hladni val koji je jučer zahvatio najveći dio Hrvatske donio je i povećane troškove, uglavnom za grijanje." "Građani su jučer samo u Zagrebu potrošili 70 posto plina više nego tjedan prije." A da, po našim pećinama pale se vatre, kao što su se uvijek palile po pećinama. Ništa se nije promijenilo. Umjesto cupkanja oko vatre, sada se zapadnjačke debele guzice griju na radijatorima. Ali i one mršave, također. Svi vole toplo. Rusija smanjuje isporuke plina. Tek sada se vidi koliko je svijet u biti ovisan o njoj. Svi pregovaraju, ali u biti nemaju izbora. Sve drugo je manje važno. Samo da je toplo, platiti ćemo koliko god je potrebno. Da, ali što ako se nema što platiti? Novac je potpuno bezvrijedan. Ukoliko se zanemari njegova toplinska vrijednost, da gori nekoliko sekundi, on je potpuno bezvrijedan. Koliko rada i vremena je utrošeno na njegovo sakupljanje, a čemu? "Tri dana niskih temperatura naše će građane stajati 160 milijuna kuna.", kažu vijesti. Skupo, ali nitko se ne buni. I zadnju kunu dali bi na grijanje. Sudeći po vijestima koje dopiru do mene, čini se da Rusija ponovo postaje velesila. Kada je čitavoj Europo hladno, kada zaigrano dijete osjeti strah zimu, okreće se ponovo majci Rusiji. - Zagrij nas, molećljivo vape. - Hladno nam je. - Ali to će vas koštati. - Platit ćemo! - Koštati će vas puno. - Platit ćemo. Nema milosti. Sve košta. Tko ima, toplo mu je. Tko nema, čak ga i vatra proždire u hladnoj noći. U trenucima kada je toplina ograničena, postaje sasvim jasno na kojim temeljima je sagrađen svijet. Humanost je samo riječ, koja ispari čim temperatura padne ispod nule. Ljudi rade i žive da bi im bilo toplo. Da ne bi bili gladni. Sve ostalo je luksuz. To postaje potpuno jasno kada izađete vani na buru. Većina beskućnika umrla je u Moskvi. Tamo je sve prepuno dućana, banaka, supermarketa, raznih prodavaonica robe. Sve je to grijano. A ljudi se vani smrzavaju. Razmišljam si, zar nije netko od njih mogao razbiti izlog neke skupe prodavaonice, ući unutra i sjesti na radijator. Možda se i ogrnuti kakvim skupim kaputom. Zar je moguće smrznuti se u gradu koji ima 10-tak milijuna ljudi. Nema li nikakve alternative smrzavanju? Ako je hitno, zar se ne može negdje jednostavno ući? A onda mi je sljedeća vijest dala odgovore. Bila je o nekim raketama za višecjevne raketne bacače. 5000 komada streljiva. 11 milijuna kuna za neku alatnicu, za skladištenje municije. Za napad. Za zaštitu. Ne može se ući.