Hodajući nos

Još tren. Nije stigao… Očekujem ga željno! Stojim na vršcima prstiju. Gledam u daljinu. Izvijam se nestabilno kako bih što duže ostao na prstima. Ja sam Hodajući Nos. Još tren. Ja sam Hodajući Nos. Meni se ne smije toliko kasniti. Djede Mraze, Djede Mraze! - viču djeca oko mene i poskakuju od sreće. Jure naprijed, žurno, a potom se vraćaju u zamišljeni krug (gdje su rekli da će doći). Jesi li mi donio darove, Djede Mraze?! - viču. Ima ih na stotine. Gledam u točku u koju očarano zure i ostala djeca. Ne vidim ništa. Poludjet ću! Kako ga oni vide? Poskakujem. Gledam opet. Na prstima. Djede Mraze! - popustio sam. Vičem i ja, iako ga ne vidim. Potrčao sam naprijed. Kao da sam ispaljen iz topa. Djede Mraze! Jesi li mi donio darove!? Smirite se djeco, doći će… Polako… Dosadna baba! Stalno polako! Neću polako! Crvena točkica u daljini. Stiže. Nosi mobitele i playstatione i igrice. Jeeeeee! Jeeeeee! Malo dalje od skupine vesele djece stoji skupina roditelja. Oni su ih doveli. Ruke u džepovima kaputa. Pogled u pod. Svako malo podižu pogled. Provjeravaju djecu. Da im se ne bi štogod dogodilo. Hladno je. Djed Mraz kasni. Sve u ovoj zemlji kasni, pa i Djed Mraz. Kasne plaće, kasni pravda, kasni civilizacija, kasni Europa, kasne autobusi, kasne serije na televiziji, kasne ljudi na šalterima. Smirite se djeco, doći će… Polako… Dosadna baba! Stalno polako! Neću polako! Jedan od roditelja, nečija mama u smeđem kaputu. Nasmiješila se. Sjetila se kako su i njoj, kada je bila jednako mala kao i Hodajući Nos, govorili da se strpi. Da se smiri. Da ne bude toliko živahna. Da se ne ponaša - kao dijete. Tada su je primali u pionire i bila je sva u ispeglanoj robi. A kasnila je drugarica. I kasnio je direktor. I kasnila je himna. A ona je htjela biti kao i stariji, dobar drug, pa je uzviknula ispred svih: Neću polako! Kasnim, kasnim - pomislio je Djed Mraz žureći prema sastajalištu. Iz daleka je čuo graju djece! Djeda mraazeee… Dok je žurno koračao prema maloj crnoj nemirnoj mrlji, na tren je zatvorio oči. Sve ih je vidio. Kako skaču. Kako grizu usnice. Kako se love za glavu. Kako jure naprijed nazad. Kako tresu jedni druge. Stavljaju si prste u usta. Cijele šake. Izvijaju glave. Nestrpljivo se svrbe. Naravno, ima i onih koji stoje na vršcima prstiju i iščekuju. To znate Vi, dragi Vi. Kasnim, kasnim. - rekao je. Točno je znao da će, zadrži li se tih pola sata duže na prethodnom sastanku, zakasniti na ovaj. Znao sam, znao sam. Ali oni su mu rekli da se smiri, da će sve doći na svoje. Da se nigdje ne žuri. Više neću slušati nikoga - rekao je i ubrzao korak. Djede Mraze! -čuo ih je. Već razaznaje i lica. Moja jedini zadatak su djeca. Darivanje djece. Neću čekati! Neću polako! Djede Mraze, Djede Mraze! - do njega je dotrčao jedan dječak! Drago mi je da si došao. Ja sam te najduže čekao. Nisam htio više biti tamo, pa sam krenuo prema tebi. Oni su mi rekli da te čekam tamo, a ja nisam htio. Ne ljutiš se? Djed ga je podigao u zrak. Držao ga je u zraku. Dječak je mahao nogama i vrištao: Jeeeee! Zatim je Djed dječakovo lice približio svome licu, namignuo mu kao da su stari prijatelji, posjeo na ramena i potrčao prema masi uzbuđene, vrišteće djece. Ho, ho, ho! Evo me djeco, nikada više neću zakasniti! Nosim vam darove!