Ovih dana ja u Hrvatskoj ne očekujem nove prosvjede. Ne očekujem štrajkove, niti bune. Traje svjetsko nogometno prvenstvo. I svi se trude uvjeriti sve da je to neki super značajni događaj koji bi naciju trebao preporoditi, dignuti iz mrtvih i uliti joj novu nadu. Pa su se ljudi brzo organizirali i snimili nekoliko himni nogometne reprezentacije. Da budu tu, ako zatrebaju. A sve su na istu foru: puno ljudi sugestivno pjeva kako smo najbolji i kako ćemo, usprkos tome što je cijeli svijet protiv nas, ipak pobijediti i pokazati tko smo. A zatim ćemo lijepo uživati, zabavljati se i slaviti, uz neizbježnu pivu. Naravno, svu tu euforiju oko nogometa, kao i sve druge euforije, vješto koriste velike firme kako bi zaradile lovu. Lijepi, predivni primjer dala nam je Coca-Cola koja je svim hrvatskim navijačima poklonila jedan zbilja vrijedan dar. Navijačku zastavu. Sastavljenu od crvenih i bijelih polja, ukupne površine 150 kvadratnih metara. Nisu je napravili navijači, već sponzor koji želi da piju njegovo piće. Tko je tu onda entuzijasta? I druge firme željele su se okoristiti navijačima za svoju promociju. Slično zagrebačkom (do)gradonačelniku Milanu - hik Bandiću, koji se uvaljivao u kadar Janici i Ivici Kosteliću na proslavi u Zagrebu, tako se i ovdje počela prostituirati možda posljednja Cro-svetinja (posljednja zato što čak i Goran Ivanišević-čovjek koji je Hrvatsku u ratnim godinama promovirao igrajući sa šahovnicom zamotanom oko glave- sada na svojoj jahti plovi Jadranom pod zastavom karipske otočne državice: Saint Vincent i Grenadines.) Jedan od glavnih sponzora hrvatske nogometne reprezentacije bilo je Ožujsko pivo. Nije li to samo po sebi apsurdno. Još bih nekako mogao i popiti da je sponzor kakav proizvođač sportske opreme ili odjeće, ali proizvođač alkoholnog pića…? Ta vrsta propagande, koja pokazuje navijače u kafiću kako loču pivu i navijaju za reprezentaciju, kombinirana sa trendseterskim sloganom "Postani navijač!" usmjeren direktno mladoj populaciji, stvara, bar u mojoj glavi, sliku idealnog poklonika nogometa. A to je mladi tip koji sjedi u kafiću, ispija alkohol i busa se u prsa da voli i navija za Hrvatsku (čitaj reprezentaciju). A sve navijačke rekvizite mu je napravio netko drugi. U ovom slučaju: Coca-cola. Kako je u Hrvatskoj broj poklonika nogometa i stanovnika otprilike jednak, ta slika mogla bi lijepo ilustrirati i idealnog prosječnog Hrvata. Tipa koji sjedi u kafiću i komentira uz pivu. Ako je situacija dobra-onda pjeva i sretan je i voli Ćiru, a ako je situacija loša, onda negoduje i ne voli Ćiru jer je Ćiro, zna se, peder. (Ćiro kao simbol objekta kritike) No, televizija je tuđa, piva je tuđa a i zastava je tuđa. S druge strane, nogometno prvenstvo sa sobom nosi i brojne lijepe stvari. Prva je što ljudi opet imaju o čemu pričati, a da nije kriminal ili muljaža. Ljudi će ovih mjesec dana, slučajno ili ne, zaboraviti na tekuće probleme i opiti se svjetskim nogometom. Strašću koja ljude drži u grču duže od svih drugih poznatih strasti. Da li će zbog toga ispaštati supruge i djevojke, ili pak muževi i mladići, tek ostaje da bude viđeno. No svakako je da će profitirati guzice i trbusi, koji će konačno doći na svoje. Oni uvijek traže mir i opuštenost. Ali, neka se ne opuste previše. Iza ugla stalno vrebaju političari spremni na stvaranje krize. Samo je pitanje vremena kada će se opet osjetiti ljubomornima na nogometaše i nogomet pa će napraviti sranje. Zato uživajte dok možete. Još jedna pogodnost je ta što se utakmice igraju ujutro, pa se velika većina hrvatskih nezaposlenih ljudi može početi privikavati na rano ustajanje, zbog čega im prvi dani na poslu neće predstavljati preveliki šok. Bez tih "trening utakmica", teško bi im palo buđenje u 7 sati zbog-rada. Zbog nogometa; to je nešto sasvim drugo. Ako krene ta ponuda sezonskih poslova-bit će na konju. Do tada ni magarac nije loš. Ako ga uspiju pomaknuti s mjesta, dakako…