Ovih dana uopće nisam pratio nikakve vijesti. Potpuna praznina i mir. Nisam čitao novine, nisam gledao televiziju, pa čak niti slušao radio. Možete li zamisliti? - tišina... Zbog radija mi je posebno drago. On mi je inače najpodliji medij, jer u uho ulazi nepozvan i podsvijesno preuzima kontrolu. Dok ste u radiusu njegovog utjecaja, tj. dok ga čujete, on je potpuni gospodar. A ovih ljetnih dana punih terasa taj gospodar je posvuda. Zvoni odasvuda i, kako to (moj prijatelj) Mladen slikovito kaže: "To para mozak!!". Nasreću, u tjedan dana koje sam proveo u Grožnjanu (centralna Istra) paranja nije bilo. I osjećam se odlično. Posebno mi je drago zbog političara. Nisam čitao nikakve gluposti o tome što je jedan rekao drugome i kako je ovaj na to reagirao. Bio sam izvan doticaja tih "informacija". Velika većina političara jednostavno okupira medije nekim svojim imaginarnim problemima kako bi na taj način, poput glasnog radija, ostali u svijesti građana. Pričaju, melju, petljaju se u sve, razglabaju, svađaju se, donose "odluke" koje potom povlače, analiziraju i zatim opet donose. Osnivaju odbore, povjerenstva, sazivaju sastanke(tajne i zatvorene za javnost, kao da ti ljudi mogu smisliti nešto pametno ako se svi nađu na jednom mjestu u zatvorenoj prostoriji)... Sve te njihove besmislene aktivnosti prate jadni novinari, ali ja bi ih prije nazvao pisarima. Njih možete vidjeti na TV izvještajima sa konverencija za tisak kako bezvoljno sjede postrojeni ispred grupice ozbiljnih i odlučnih pripadnika mladeži SDP-a i sličnih. I njima ti ozbiljni klinci pričaju priče kako treba napraviti ovo a nikako ne treba napraviti ono, a pisari, svjesni uzaludnosti svoga posla i toga što se priča, sliježu ramenima i pišu, jer- to je informacija, a njih je urednik poslao da donesu izvještaj. Ljudi su mladi i željni znanja postali novinari jer su htjeli nešto promijeniti i služiti Istini, a sada tu sjede i slušaju baljezgarije, i još ih k tome zapisuju i, još uzaludnije, pokušavaju sažeti da stanu u članak. Ali-to je ono što se kod nas događa u "javnom životu"... Tj., to je ono u što nas političari pokušavaju uvjeriti da se događa. Njihova projekcija stvarnosti koju nameću građanima. U stvari, u svijetu se događa mnogu drugih, zanimljivijih stvari kojih ne možemo niti biti svjesni ako se ne angažiramo, jer akteri nisu tako agresivni u svojoj samopromociji, kao npr. istarski župan Jakovčić. No, tako su stvari oduvijek funkcionirale. Meni su, recimo sada puno zanimljivije osobe za koje sam sam ranije smatrao da su tihe, zamozatajne a, samim time, i dosadne. Ali takvi mi ljudi sada imaju za ponuditi puno više od obične dreke i folirancije, na koju sam padao kao klinac u osnovnoj školi. Dreka može živjeti samo ako je drugi slušaju, ako ima publiku. Bez nje je bezvrijedna, suočena sa svojom prazninom, i uplašena. Zato traži nekoga kome će se nametati i čiju će pažnju okupirati. Ona živi od drugih. A dobre stvari ne trebaju reklamu. Političari sa njihovom promidžbom meni strašno liče na Coca-Colu. Zbunjeni ste? Ta slatkasta, smeđa tekućina sama po sebi nije neko posebno piće. Dapače, neki je smatraju odvratnom. Jedno je sigurno: Voda je puno bolja i zdravija. Međutim, zahvaljujući svojojoj odličnoj propagandi koja nas svako malo obasipa terminima tipa: "Najbolja, osvježavajuća" itd., u našim glavama stvara se slika Kole kao takve. Najbolje. Pitanje: koliko bi je ljudi kupilo, da uopće ne postoje reklame. ? Za vodu nemam takve bojazni. Isto tako, bi li Zagrepčani za svog Milana hik Bandića mislili da je nasposobniji čovjek u Hrvatskoj da im on to svakoga dana ne ponavlja? I bi li, što je meni još smiješnije, naši državljani mislili da su vladajući neki "autoriteti" da ovi svako jutro ne navlače ozbiljne face a zatim jure po gradu u crnim audijima. Viđam ih u Zagrebu... i svaki put su urnebesno smiješni. Zaustavi se promet u Ilici, onda ljudi stanu i čekaju da vide čemu sva ta strka, policija i osiguranje, a tada, odje dnom, ispred vas projure dvoja policijska kola sa upaljenim rotacijskim svjetlima i glasnim sirenama, a zatim, nakon što im je prokrčen prolaz, istim putem prođe i nekoliko crnih automobila sa mračnim zatamljenim staklima. Čovjek bi pomislio da se tu pregovara o budućnosti svijeta. A u stvari, debeli Mato Arlović sa frendovima ide na posao. To su on i ekipa na uzbudljivoj vožnji hrvatskim lunaparkom. Gore dolje po leđima poreznih obveznika. Juhuuu! Tjedan dana, dragi Vi, ja sam bio izvan svih tih njihovih bedastoća. I mislim da ću nastaviti tako. Bolje je. Ako sam im već platio ulaznicu, ne moram ih slušati kako vrište. P.S. Od ovog broja cijena "Burze" je 12, umjesto dosadašnjih 10 kuna. Učinili smo sve da maksimalno odgodimo povećanje cijene, pa je zadnje povećanje bilo prije punih 6 godina. Ispričavamo se čitateljima, ali po staroj se cijeni više nije moglo.