Sport i politika. To su stvari koje prosječni Hrvat stavlja na vrh popisa svojih životnih prioriteta. Protekli vikend došlo je do spajanja tih dvaju čimbenika. Ishod? Katastrofa. Svi koji imaju slabo srce sigurno već odavno znaju da je za njih Ivanišević smrtonosan. Mladi ( među koje ubrajam i sebe) to tek moraju naučiti… Svi koji imaju barem malo mozga u glavi (među koje ubrajam i moju malenkost) znaju da su političari glupi ko' kruške. No da su toliko glupi; to je, vjerujem, iznenadilo i Sveznajućeg. Sport: Kakav Alfred Hitchcock. On je mala beba. Njegovi filmovi ljude u neizvjesnosti drže oko sat i pol. Sitnica. Mi Hrvati imamo čovjeka sposobna održavati punu pažnju i napetost čitava 72 sata. A tko drugi to može? Na čitavom svijetu? Nitko. Petak: - Proklet bio i Ivanišević kad se ne može kontrolirati! (vičem izvan kontrole) - Zašto mu tako drastično pada koncentracija! ( urlam vidno dekoncentriran) - Ma nek' izgubi kad je odustao! (kažem rezignirano i očajno) Subota. Nastavak: -Smirio se. (kažem smireno) Nedjelja -Jeeeeeeeeeee! (vičem nakon neprospavane noći) Politika: I baš kada sam se htio veseliti, malo predahnuti, pročitao sam naslove u novinama. A zatim pogledao dnevnik. Glavna vijest nije bio Wimbledon (koliko je god "oni" htjeli prikazati kao takvu), nego: Kriza. Očito su se političari osjetili zanemareni. Svo zanimanje javnosti, sva pažnja i koncentracija, bila je usmjerena ka Goranu. Tih nekoliko dana svi su zaboravili staru kurvu. Pa se ona uvrijedila. Političari su naviknuti biti u centru pažnje. Okupirali su sve televizijske emisije. Većinu novina i časopisa. Sve sportske događaje (osim graničara ispred škole, ali i na to su bacili oko). Glavnina kulture je pod njihovom stalnom prismotrom. Svaki segment života obična građanina, ne njegovom voljom, vezan je uz politiku. Goran je izgledao kao slamka spasa. Odmor za vikend. Nema odmora, dragi Vi. Uz njih - ne! Čim su vidjeli da bi Goran mogao dogurati do finala (a možda i dalje), te ih tako izgurati iz žarišta pažnje, počeli su, poput ljubomorne djece, dizati buku. Prva je bila Antunovička. Posvađala se s Vukovarskim prognanicima. Vrlo pametno od nje. No, pažnja je na trenutak skrenuta. Zatim se u akciju odvraćnja pažnje od Gorana uključio i naš voljeni i poštovani gradonačelnik Vojko. Počeo je vikati na radnike Luke Rijeka. Poručio im je da, ukoliko imaju viška vremena i manjka posla, neka čupaju travu i čiste smeće u luci. A tom sugestijom nesvjesno riješio i dva problema koja muče Hrvatsku: nezaposlenost i divlje deponije smeća. Ukoliko nezaposleni imaju višak vremena, neka čiste domovinu. Tako će biti "raj na zemlji". No, ni genije Vojko nije odvratio naše poglede od Wimbledona. Očito je za to bio potreban netko jači od običnog gradonačelnika. A di' ćeš jačeg od premijera. Znao je Račan da će se ljudi kad - tad početi zanimati za nešto drugo osim politike. Zato je već mjesec dana imao skrivenog asa u rukavu. A sada je bio pravi čas da ga odigra. I tako smo saznali za optužnice... Novinske stupce odjednom su počeli puniti prijevremeni izbori, pad Vlade, Čondićevci, HDZ, generali, nacionalizam, blokiranje cesta, međunarodna izolacija, Sabor… Političari su počeli raspravljati o onome što ne znaju (optužnice su tajna), nagađati, špekulirati. Počeli su dogovori, prepucavanja, polemike, izjave, demanti, replike, ispravci krivih navoda… Slamka spasa, koja nas je barem preko vikenda trebala izvući iz politike, je nestala. Drugi put kada se budete pokušavali opustiti, dragi Vi, uz sport, ili bilo što drugo, jednim okom oprezno motrite na obližnjeg političara. Ne puštajte ga samog i bez nadzora niti trenutak. On samo čeka priliku da vam zasere život.