"Neka se nitko ne vozi u autu dok se situacija ne smiri“. „Svakako, gospodine premijeru“, odgovorili su ministri i polako se ustali iz svojih podređenih pozicija. Na putu prema uredima ispravljali su leđa i produbljivali glasove, kako tajnice ne bi mislile da su mlakonje.
Vraćamo se nakratko na dan prije posljednje hrvatske renesanse. Izgledao je kao svaki radni dan. Hrvatska je bila opterećena problemima, prezadužena. A onda se jedan ministar prosvijetlio i od tada živimo u blagostanju. No, kako se sve to dogodilo…
„Pa dobro, bogamu, tko je naručio te proklete automobile?“ zavrištao je predsjednik hrvatske Vlade na sjednici zatvorenoj za javnost. Ministri su spustili svoje glave i počeli prelistavati neke papire pred njima. Zašto bi oni bili krivi?
„Jeste me čuli? Tamo me novinari čekaju! I što da im kažem? Da su auti pali s neba? Kakav bi ja to bio premijer koji ne zna što se dešava? Što će misliti o meni? Tko je naručio automobile?“ Na sjednici Vlade čulo se samo disanje preplašenih ministara. I režanje premijera.
„Ministre obrazovanja!“, povikao je premijer. „Nisam ja!“ kreštavim glasom uzviknuo je inače hrabri i korpulentni ministar. Takvim ga, naime, opisuju djeca kada im posjećuje škole.
„Ma ne pitam da li si ti, majmune, nego, što je bilo to s kočijama?“ bjesnio je premijer.
„Ma to sam se malo zaletio. Kad su me provocirali…Možda sam trebao reći – biciklom?“, izmotavao se ministar.
„Odmah da si se ispričao!“, kratak je bio premijer. „Dobro“, još kraći bio je ministar.
„Ministre financija!“, povikao je premijer. „Nisam ja!“ kreštavim glasom uzviknuo je inače hrabri ministar. Glas mu je takav oduvijek, govore njegovi suradnici.
„Što je to s tim tvojim pomoćnikom?“ upitao je premijer i hladno ga pogledao. „Riješio sam to, gospodine premijeru. Dao sam mu otkaz, baš kako ste i tražili.“ „Ali on se još uvijek povlači po novinama“, premijer nije odustajao. „Ali je tu ništa ne mogu…“, pravdao se ministar. Osvrnuo se po sobi tražeći bilo kakvu podršku. Nitko nije gledao u njega. Ministar obrazovanja crtao je malene kočije i konjiće po prijedlogu zakona o školstvu. „Riješi to!“
„Ministrice vanjskih poslova!“, nastavio je premijer. „Nisam ja! Ja sam bila u Briselu. Nemam nikakve veze sa kočijama i konjima niti su mi pomoćnici kriminalci“, opširna je bila ministrica sklona diplomaciji. „Ma ne pitam to, šta je s onim vašim šefom stranke koji je u zatvoru?“ „Bivšim šefom stranke, gospodine premijeru, mi smo ga izbacili. Ne bi trebalo biti više problema s njim. Još je malo nervozan, ali smirit će ga vrijeme“. „Riješite to!“ odriješit je bio premijer. „Ok“, suvremeno je odgovorila ministrica.
„Dakle, nitko ništa ne zna…Dolazi nam kompozicija automobila koju je netko naručio i nitko ništa ne zna… A ništa, reći ću da su za to krivi ovi prije nas. Da su oni to tako napisali i da je ostalo. Valjda će narod to popušiti. Što mislite?“
„Svakako, gospodine premijeru. Odlična ideja. Slažemo se. Popušiti će sigurno.“ Glave su podizale i zaljubljeno gledale u vođu.“ Sastanak se bližio kraju…
„Imam ja odličnu ideju!“, poskočio je i ustao ministar gospodarstva. “ Hajdemo se svi uhvatiti za ruke i zamisliti da stvari u državi idu na bolje. Ako svi budemo mislili da stvari idu na bolje, onda će stvarno i ići na bolje. Jer svi tako misle. Zar nije to super? Ha, što mislite? Ministri?…„
„Sastanak je završen.“, hladno ga je pogledao premijer, „Idem ja odraditi novinare. Neka se nitko ne vozi u autu dok se situacija ne smiri“. „Svakako, gospodine premijeru“, odgovorili su ministri i polako se ustali iz svojih podređenih pozicija. Na putu prema uredima ispravljali su leđa i produbljivali glasove, kako tajnice ne bi mislile da su mlakonje.
Ministar gospodarstva ostao je sam u prostoriji. „Nitko me nije saslušao… Nemaju vremena… Ali ja znam, ja ću proširiti poruku.“, govorio je sam sa sobom i palio računalo.
„Ovom društvu najviše nedostaje optimizma. Potrebna nam je atmosfera koja daje za pravo vjerovati da će sutra biti bolje. Ova će godina donijeti neophodno bolje raspoloženje temeljeno na brojevima koji će pokazati rast. To će biti prekretnica. Kada ljudi konačno vide da se oporavak počeo događati, pokrenut će se i potrošnja, smjelije će se investirati i pokrenut će se cijelo gospodarstvo!", napisao je ministar na svom službenom Facebook profilu. Kliknuo je „Objavi“ i ljudi su počeli čitati. Ostalo je povijest…
