Objavljujem javno pismo! Pozivam hrvatski narod na revoluciju! Bunim se zbog situacije! Prosvjedujem! Nezadovoljan sam načinom na koji se postupa sa mnom, i sa mojim prijateljima (i prijateljicama...)! Imate li dovoljno hrabrosti da mi se pridružite? Imate li testise? Ha, ha, ha. Završile se Olimpijske igre. Zatvorene su najvećim vatrometom ikad uprizorenim na australskom kontinentu. Potrošilo se jako puno eksploziva, samo da bi bilo "lijepo za vidjet". Kakva šteta zar ne? Mogao se komotno započeti sitni rat. Ništa posebno, nekoliko dana puškaranja. Tek toliko "za gušt". Za neki nevažni teritorij. Za neki uzvišeni ideal. Ili čisto zbog ponosa. Da, da, ili za vjeru. To je važno. Ćemo vidit' što će se dogoditi kada igre za četiri godine dođu bliže... Hrvatska se baš nije iskazala. Dvije medalje... I to u sportovima u kojima inače baš nismo jaki. Dizanje utega i veslanje. S tim da je medalju za dizanje utega dobio jedan uvozni Hrvat. Zanimljiv je odnos javnosti prema njemu. Ja, osobno, do Olimpijade nisam imao apsolutno nikakve ideje o Pešalovu. Sada znam da živi u Splitu, i da ima problema sa stanom. I da je neki splitski moćnik izjavio nešto u stilu da neće valjda davati stanove svakome tko osvoji zlatnu medalju na Olimpijadi. Naravno, nije valjda lud. Zamislite ipak, doduše samo na tren, što bi se dogodilo kada bi se to stvarno radilo. Pešalov bi živio u Splitu, i bio zadovoljan građanin. I onda bi (o tome je već razmišljao), otvorio školu za dizače utega. Uz njegovo znanje i iskustvo, i uz nešto poznatog splitskog talenta, rezultati bi bili neizbježni. Na sljedećim olimpijskim prva generacija učenika mogla bi osvojiti i pokoje odličje. I onda bi i oni morali dobiti stan. Tada bi u Splitu već bila nekolicina ljudi sa medaljama. Uz dizače, tu bi bili i drugi sportaši. Netko bi Split prozvao sportskim gradom. Uz toliko sportaša, grad bi morao investirati u nove dvorane, stadione, bazene... A kada bi se sagradili, ljudi iz okolnih krajeva slili bi se u lijepi Split, željni boljeg standarda života. A i Splićani bi imali veći natalitet, znajući da imaju šanse. Trebalo bi sagraditi i ostalu infrastrukturu za sve te nove ljude. Banke, bolnice i sve ostalo što ide uz to. To znači i radna mjesta, što u konačnici gradu donosi prihod. Split bi bio bogat i ugledan grad. Pa ti daj stan svakome tko osvoji bijednu zlatnu medalju na Olimpijskim igrama. Samo ćeš dobiti više posla. Bolje je ovako... Situacija u zemlji već duže vrijeme vrije. Ili je možda namjera vrha države da se stekne takav dojam. Događaju se čudne stvari. Prije sedam mjeseci tražio se čovjek za časnu funkciju. Potpredsjednik Sabora nije bauk. Plaća i penzija koju osigurava narod pod sredstvom proračuna nisu sitnica. HDZ je predložio svoga kandidata, momka sa dva prezimena, kako ga neki zovu. Nitko (uz par časnih iznimki) nije imao ništa protiv, iako je Ivić bio jedan od najomraženijih ljudi u državi. Izglasali bi oni i Gucića za ministra financija. Tako se Ivić domogao važne funkcije. No, u tih proteklih sedam mjeseci nešto se dogodilo... Nitko, doduše, ne zna što. Ali Ivića više nitko ne želi. Stranka koja ga je predložila, zaželila je da ga se smijeni. A onaj isti Sabor koji ga je gotovo jednoglasno izabrao, sada ga je opet, isto tako gotovo jednoglasno smijenio. Da ste pitali one koji su prije glasali Za, zašto glasaju, ne bi znali. Isto tako, da te iste sada pitate zbog čega opet glasaju Za (ali ovaj put za smjenjivanje) opet ne bi znali. Samo bi blijedo gledali i rekli: "tako su nam naložile naše stranke...". Nema veze što oni misle, oni ionako nisu tu da misle, već da dižu ruke kako im kažu. Šteta što ti i takvi odlučuju o cijeloj zemlji.