Dok pišem ovaj članak borba za medijski prostor između sporta i politike još uvijek traje. Čak štoviše, žešća je nego ikada prije. No, nazire se pobjednik…
Prvo je Ivanišević na juriš osvojio novinske stupce neočekivanim uspjesima na Wimbledonu. Onda je Račan odigrao svog asa u rukavu: "tajne" optužnice protiv Ademija i još jednog ( da nije Gotovina ? ). To je uzdrmalo Goranovu poziciju na vrhu. No, Goran se znao vratiti. Osvojio je Wimbledon. Naslovnice su bile njegove. Ljudi su priredili slavlje u Splitu. Stari pričaju da toliko ljudi na jednom mjestu nisu vidjeli od prosvjeda "Svi smo mi Norac". Na tren je sve izgledalo u redu… Čak je i premijer (nesiguran u moć politike) povjerovao da je bitka izgubljena, te pošteno čestitao pobjedniku. Usto je (vid' lakovjernika) i poručio čitavom narodu da se ugleda na Ivaniševića. Čovjek je očito neiskusan… Da je izgubljena samo bitka ali ne i rat, pokazao je njegov koalicijski partner, treći čovjek Hrvatske (u sjeni) - Budiša. Brzo je napunio novinske stupce svojom neočekivanom i neopozivom ostavkom na mjesto predsjednika HSLS-a. To je bila radosna vijest za političare. Odjednom su se našli u centru pažnje, na vrhu naših glava. Budiša ih je uskrsnuo kada su ih svi već željeli pokopati i okruniti Ivaniševića za premijera. To je bio dan političara. Ono u što nas godinama uvjeravaju da postoji i da umire posljednje, počelo je tinjati i u njihovim srcima. "Možda smo ipak mi, a ne neki sportaš, Goran Ivanišević, najzanimljiviji hrvatskom narodu?", mislili su. I pogriješili. Neće sportaši tako lako pokleknuti. Uporni su oni. I tako su njih 11-orica slavnih potpisali peticiju protiv izručenja generala. Račan je skužio da je pogriješio. Sada će još dvjesto puta ponovo promisliti prije no što kaže nešto odlučno. Zbunjeni narod se pitao čemu im to pobogu treba? Zašto oni to rade? Para imaju, lijepe žene imaju, jahte imaju, aute imaju… Zašto? I ljudima se počelo sve više činiti da ova borba titana više nema nikakvog smisla... Do krajnjeg apsurda, završne bitke između sporta i politike, dogurali su naši dragi saborski zastupnici. Oni su u svojoj borbi za osvajanjem medijskog prostora zašli u predjele mozga za koje smo već svi mislili da su odavno zakržljali i otpali: U svojim nastojanjima su otišli toliko daleko, da su čak i pobijedili. Nemoguće, kažete Vi. Pobijediti se može samo da budeš na televiziji cijeli dan i noć…. Upravo tako, dragi Vi, upravo tako: cijeli dan i noć. To mogu samo oni. To ne može izdržati niti jedan sportaš. Samo "saborski zastupnik"- karika koja nedostaje u lancu razvoja ljudskog roda. U nedjelju oko 1. 45 ujutro dovršavao sam ovaj tekst. U kuhinji sam natočio čašu vode i upalio televiziju. A kad tamo - pljesak. Zastupnici su upravo izglasali povjerenje Vladi. "Nemoguće", kažem sam sebi, "pa ovi kreteni još uvijek raspravljaju!" Sjeo sam u fotelju da ih pogledam malo izbliza. Lica otegnuta. Oči tužne i bespomoćne. Iz njih zrači očaj. Zarobljeni u Proceduri. Umorni su, to je očito, ali zašto ne idu spavati? U 2 i 11 ujutro (da, do tada sam ih gledao, ali više sa znanstveno-istraživačkog aspekta), Mato Arlović raspravu počinje sa: "Poštovani kolegice i kolege…". "Da li su oni ljudi…", pitao sam se, "ili pločice "Ispravak netočnog navoda" s glavama?". Svi koji su još uvijek sjedili u svojim saborskim klupama znali su da je kasno i da bi trebali ići "u krpe". No, nikako se nisu mogli usuglasiti oko toga. Stalno su replicirali. Za raspravu je bilo pribilježeno još 67 zastupnika… Kako prekinuti? Nigdje u Poslovniku ne piše da se sjednica treba prekinuti ako se svima spava. Kako protiv toga? A još ih prenosi i televizija! Prenosi njihov konačni trijumf - pobjedu Poslovnika nad razumom. Negdje u to vrijeme prestao je i televizijski prijenos: i televizija se opametila. Ostali su sami... Pobjednici…