U RH trenutno postoji dvadesetak društava za upravljanje investicijskim fondovima i do nedavno uglavnom su to bile banke. U zadnjih dvije-tri godine se u taj posao uključilo i nekoliko jačih brokerskih kuća, a sve više interesa ima i kod stranih kuća, te domaćih investitora koji se i na ovaj način žele uključiti u hrvatsko tržište kapitala. U početku su se u taj posao uključili oni koji su željeli ući u posao sa kuponskom privatizacijom, te nešto kasnije banke kojima je bilo zanimljivo ponuditi još jednu uslugu svojoj klijenteli, a imaju dovoljno mogućnosti i kapitala da budu prisutni u svim segmentima fnancijskih usluga. Ovo nas vodi i temi današnjeg članka. Naime, promjenama zakonske regulative, odnosno usvajanjem novog Zakona o investicijskim fondovima, značajno se promijenio i aspekt poslovanja društava za upravljanje investicijskim fondovima, osobito u smislu troškova i potrebnog kapitala... Naime, do usvajanja novog zakona, nije bilo takvog statusa troškova funkcioniranja fondova prema društvu za upravljanje jer je društvo imalo pravo naplatiti sebi upravljačku naknadu od 3.5 % imovine godišnje, te prefakturirati sve troškove koje imaju fondovi kojima upravlja to društvo, a koji spadaju u one kategorije troškova koje se nalaze u Prospektu fonda koji je odobrila regulatorna agencija, u našem slučaju HANFA ili bivša Komisija za vrijednosne papire RH. Ono što se sada promijenilo jest odredba da se iznos akumuliranih troškova fonda oduzima od iznosa upravljačke naknade tj. da se ne može naplaćivati sve te troškove na teret imovine i još tu imovinu teretiti sa 3.5 % upravljačke naknade ili da se drugim riječima gotovo svi troškovi funkcioniranja fonda prebacuju na trošak društva za upravljanje. Budući da se prihodi društva za upravljanje mogu ostvarivati isključivo iz upravljačke naknade na teret imovine fondova kojima društvo upravlja, to znači da visina prihoda koje društvo ostvaruje i iz kojih može pokrivati troškove vlastitog poslovanja i poslovanja fondova kojima upravlja ovisi isključivo o visini imovine kojom upravlja. To pak znači da samo društva sa dovoljno velikom imovinom koja može osigurati društvu dovoljno visoke prihode imaju perspektivu razvoja i opstanka u ovom biznisu. Prema nekim kalkulacijama koje su napravljene na tu temu, poslovanje društva za upravljanje ukoliko je jako limitiranog karaktera zahtijava cca 100-150 milijuna kuna imovine, dok razvoj, marketing i sve ostalo povećavaju potrebnu imovinu barem na 250-300 milijuna kuna, pri čemu treba uzeti u obzir i činjenicu da je 3.5% maksimalna dozvoljena upravljačka naknada i da većina fondova, u cilju povećanja konkurentnosti snižava taj postotak, pa se time odmah i prihodi društva smanjuju pod uvjetom da se nije povećala imovina iz koje se naplaćuje ta upravljačka naknada, a taj nas zaključak opet vraća na početak, da je ovaj biznis igra za velike igrače... I temeljni kapital kojim se osnivaju društva za upravljanje nije kao za druge tvrtke 20 tisuća nego je milijun kuna, ali još važnije je ovo maloprije navedeno kako je potrebna prilično velika imovina koja će moći financirati pokriće troškova poslovanja društva i fondova kojima društvo upravlja.