Posljednjih godinu-dvije ova je tema u Hrvatskoj postala daleko zanimljivija negoli je to bila ranije. Naime, prije su to bile samo teoretske rasprave o tome što su fondovi , kako to vani funkcionira i kako je to dobro. Oni čine tržište daleko likvidnijim, održavaju određeni nivo aktivnosti pojavljujući se kao veliki igrači na burzi, nude uz to prilično zgodan oblik ulaganja novca uz niži rizik itd. Brojne su prednosti investicijskih fondova: 1. Niži rizik nego kada je u pitanju ulaganje u dionice nekog poduzeća. Naime, područje fondova je striktno zakonski regulirano, a pravila igre su vrlo rigorozna i zahtjevna. 2. Diverzifikacija odnosno ulaganje novca u veći broj različitih dionica, pa i drugih oblika ulaganja što samo dodatno snižava vjerojatnost gubitka, povećava sigurnost, odnosno smanjuje rizik. Osim toga, divezifikacija nudi mogućnost disperziranog ulaganja i manjim ulagačima koji nemaju dovoljno novca da svoj portfelj kreiraju od više različitih financijskih instrumenata, pa se izlažu višem stupnju rizika. Ulaganjem u neki od fondova kupuju udio u svemu onome što fond drži u svojem portfelju. 3. Likvidnost - dionice fondova u pravilu su uvijek među najlikvidnijima, a naši PIF-ovi premda tek u začetku pomalo pokazuju kako će to i za njih vrijediti. 4. Minimalna ulaganja su prihvatljiva za svačiji džep budući da se radi o dionicama niske nominale koja čak i uz visoku cijenu omogućuje svakom ulagaču da kupi barem stotinjak dionica, što se za neke naše, pa i elitne papire(npr. ZABA i Pliva) ne može reći. Mali ulagač može kupiti 2-3 dionice ZABE, a tada mu često to izgleda prilično nepraktično, a često i dosta povećava troškove. 5. Profesionalni management - naime, upravljanje fondom vrši se na način da se za tu uslugu plati društvu za upravljanje investicijskim fondovima koje zapošljava fond managere, osobe koje se tim poslom ulaganja novca bave kao svojom profesijom. Budući da se njih plaća na način da dobivaju postotak od ostvarenog godišnjeg rezultata, njima je u direktnom interesu da ostvare što bolji rezultat za fond. 6. Dostupnost podataka o strukturi ulaganja, o postignutim rezultatima, kretanju cijene na tržištu i sličnim analitičkim informacijama je daleko bolja nego kada su u pitanju dionice mnogih poduzeća. Naime, što zbog zakonskih odredbi o maksimalnoj transparentnosti funkcioniranja fonda, a i zbog samog interesa fonda da privuče što veći broj ulagača, daleko je lakše doći do takvih podataka za neki fond, pa tako i za naše PIF-ove nego za poduzeća. Iz svega navedenog ispada da dionice i nisu potrebne i da su fondovi dovoljni, ali ipak nije tako. Kao prvo da nema dionica što bi kupovali fondovi? Drugo, ovisi i o aspektu sa kojeg se gleda. Naime ono što sam ja napisao odnosi se prvenstveno na gledište malih ulagača koji to rade sa sitnim iznosima i na amaterski način, a ne profesionalno. Kada se pogleda prosjek zarade fondova u inozemstvu to je otprilike 17-20 % godišnje, dok brojne dionice nude daleko veće zarade. Naravno i rizik je proporcionalan takvom profitu, pa tko voli nek izvoli.