Pojam investicijskog bankarstva kao djelatnosti, odnosno investicijskih banaka, u Hrvatskoj je relativno nepoznat. Prva asocijacija koju bismo dobili vjerojatno je vezana uz štednju i novčane depozite, bilo pravnih, bilo fizičkih osoba. Međutim, to spada u poslove komercijalnih banaka i štedionica. Kao što ne predstavlja klasičnog bankara, investicijski bankar ne može se poistovjećivati niti s investitorom. Kako onda definirati pojam investicijskog bankara? Definicija investicijskog bankara kaže da se radi o posredniku između izdavatelja dionica, dakle dioničkog društva, s jedne strane, te javnosti, odnosno investitora koji kupuje navede dionice s druge strane. Investicijsko bankarstvo često se naziva i underwriting. Naime, uobičajeno je da underwriter kupuje dionice od izdavatelja (obično uz diskont, što čini njegovu zaradu), te prodaje dionice na tržištu, dakle distribuira ih javnosti. Pri tome, investicijska banka snosi iznimno veliki rizik. Kada korporacija proda emisiju dionica bankaru, ona je time rizik da plasman dionica javnosti propadne ili djelomično uspije prebacila na investicijsku banku. Naime banka plaća dionice izdavatelju, a ako ih ne proda, sama ostaje bez kapitala. Zbog toga se udružuje u sindikat banaka, čime se rizik disperzira na sve članice sindikata. Odatle potječe i naziv underwriting. To prevedeno s engleskog znači potpisivanje, odnosno pristupanje sindikatu banaka koji preuzima rizik emisije. Kada govorimo o riziku koji snosi investicijska banka ili sindikat, moramo napomenuti da tu postoje dvije varijante. U prvoj, sindikat kupuje cijelu emisiju i sve što ostane neprodano na tržištu plaća sam, iz svog džepa. U drugoj varijanti, rizik ostaje na izdavatelju. Naime sve neprodane dionice, investicijska banka, odnosno sindikat banaka vraća izdavatelju dionica, odnosno korporaciji. Druga metoda naziva se best efforts metoda. Osim uloge povezivanja izdavatelja izdanja (emisije) i tržišta, odnosno investitora, investicijska banka (ili sindikat) djeluje i kao savjetnik korporacije po pitanjima načina financiranja raznih poslovnih pothvata, kao i financijskog stanja same korporacije. Ako se radi o emisiji dionica poznate, velike, na tržištu kapitala dugo prisutne kompanije, tada se glavnina posla oko emisije završava prodajom emitiranih dionica i plaćanjem kompaniji. Međutim, u slučaju manjih i slabije poznatih dioničkih društava, investicijska banka često na sebe preuzima i obvezu održavanja likvidnosti emitiranog vrijednosnog papira. Dionice ovakvih poduzeća uglavnom se prodaju na tzv. OTC - tržištima i investicijska banka, zadržavajući dio emisije za sebe. Tim dijelom održava određenu aktivnost na tržištu, čineći ovu dionicu likvidnom, a sve sa svrhom da privoli izdavatelja da prilikom budućih emisija i sličnih poslova ponovo koristi usluge iste investicijske banke.