Za koga se počinje brinuti naša draga predsjednica kada konačno staje na loptu i kaže dosta s apstrakcijama oko demografije? Eventualno za sebe. I za onu vojsku branitelja i službenika koji za nju glasaju. I koji bi mogli postati nervozni kada im više nitko neće moći poslužiti njihovu kavicu.
Nedavno je predsjednica ove malene države ustanovila da nam mladi odlaze i da je to problem. Citiram je: „Nažalost mladi odlaze za boljima plaćama i lakšim životom što se dodatno loše odražava na tešku demografsku situaciju.“
Pa dodaje: „Nemamo vremena za nove apstraktne demografske strategije, već nam treba konkretan akcijski plan sveobuhvatnih mjera za demografski oporavak zemlje, posebice uključujući stvaranje uvjeta za znatnije povećanje plaća, i to odmah, rekla je i pozvala Vladu i Sabor da se u potpunosti posvete tom pitanju.“
Ovo je tragično. Ne, naravno to da mladi odlaze, već način na koji ona i njoj slični razmišljaju. Ali dobro, ne treba dalje komentirati.
Do slične spoznaje došao je i Ivan Sarić iz udruge poslodavaca Osijek: „Došao je trenutak da povedemo brigu o mladim ljudima, o školovanju i o poreznoj politici kako bi ugostitelji imali prostora za povišenje kvalitete i povišenje plaće djelatnicima".
Mladi su otišli jer na drugim mjestima imaju veće izazove i veće plaće. Ljudi počinju osjećati nedostatak tih ljudi tek kada ih se osobno pogodi. A ovu državu će pogoditi kada se zbog manjka ljudi to počne osjećati na proračunu. Pa onda, vjerojatno, da ponovim tragediju, nećemo „imati vremena za nove apstraktne demografske strategije“... Apstraktne.
S druge strane, primjerice, Luku Modrića, mladog Hrvata koji radi u inozemstvu, a tamo je otišao za veću plaću i veće izazove hvale i kuju u zvijezde i jedva čekaju prigodu da se s njim fotografiraju. To što je on otišao je u redu, a što je otišao Ivan iz Vukovara, za veću plaću i nove izazove, to je problem. Za Luku se ne treba brinuti. Kao ni za Ivana. Pa za koga se onda počinje brinuti naša draga predsjednica kada konačno staje na loptu i kaže dosta s apstrakcijama? Eventualno za sebe. I za onu vojsku branitelja i službenika koji za nju glasaju. I koji bi mogli postati nervozni kada im više nitko neće moći poslužiti njihovu kavicu.
