Ne mogu se odlučiti. Sve je jednako loše. Stojim pred gomilom četkica za zube, gledam i mislim - koju? Pa zgrabim jednu, gledam-ova ima neku gumu, druga, pak, druga je savitljiva, a ona treća je dobra za desni, gledam ova je plava, ona zelena. Crvena, žuta, šarena…I, da ne duljim, izgubim gomilu vremena uspoređujući ih. Koja je bolja za moj bolni, crni zub? A ambalaža? Svaka mala kutijica izrađena je i obojana tako da privlači pažnju. Kao da vrišti: JAAAA!!! Mene!!! Stojim među gomilom razmaženih i umišljenih četkica i…biram. Buka je nesnosna. JAAAA!! Juhuu!! Mene!! Ovamo!! Pa mi nude i darove. Kupi jednu dobiješ dvije. Ovo je nagradna igra, dragi kupče. Sve me više i više smetaju. Ne mogu disati od njih. Guraju mi se pred oči, viču na uho, penju se po rukama. Uvlače u glavu i ruju po mislima. Četkaju! Izbjeljuju! Nekako se uspijem pribrati, provučem urlik kroz mozak: ušutite! Prestanite! Ne trebate mi! Hoću jednu običnu, najobičniju četkicu. Mičite se, ne želim izbor. Uzimam prvu, onu od koje sam i počeo, i odlazim. Do sapuna. Nova muka. I nova buka. Četkica pobjednik izvija glavu oko svog gumenog vrata i cereće se družicama na polici. Sljedećih mjeseci ima osigurano kupanje. Istu muku imam i sa novinama. Pretvaraju se u kupus. Doslovno u kupus. Gomilaju stranice zato da bi imale više stranica. Jer tako izgledaju deblje. Kao: više je bolje. A ustvari ih ima manje. Prozirne su. Da, ljudi nemaju vremena za čitanje. Zato se članci trude privući pažnju da ih se barem malo pogleda. Gomilaju se šarene sličice i tekstovi postaju sve kraći. I gluplji. Pa vrište poput luđaka. Pokazuju sise. Skaču! Blješte šarenilom. Naslovi tuku u glavu: Skandal! Katastrofa! Nevjerojatno! Pogledaj me!! MENE! Ako me kupiš, dobiješ prilog. Knjigu. CD. Pornić. Samo me kupi! Kuupi! A kad ih se napokon kupi, što ostaje? Prazno obećanje naslova poslije kojega ne slijedi ništa. Nikakva informacija, vijest. Loše načrčkani sastav. Potrošen novac. Ali, novina je kupljena. Pobijedila je. Sljedećih pola sata netko će je listati. Dirati A onda? Nažalost, guzica se s njima ne može brisati jer je papir pretvrd. Pa se onda još mora kupovati i toaletni. Što je dodatna gnjavaža. Opet u market. A televizija? Tj. televizije. Poludjele su. Svaka ima nekoliko kvizova. Talk showova! Lova se dijeli šakom i kapom. Ljudi plješću! Nasmijanih koliko hoćete. Plaćenih pljeskača. Glazbe i veselja na izvoz. Blješte reflektori u boji. Gledajte mene! MENE! Bulji! Ali ima i gora stvar od te vrste buke. Da, gora. Jer, u supermarket ne trebate ići. Zube se može ne prati, a guzicu ostaviti usranom. Novine nije obavezno kupovati niti televiziju gledati…Ali! Šetati Korzom… To bi bila šteta ukinuti. I izbjeći…Sunce, ljudi, pozdravljanje poznatih i klimanje nasmijanom glavom. Sladoled. Kavica. Ništa…tišina. A onda je buka i tu zašla: Lokalni izbori. BUM! Svaki mali birokrat koji želi biti veliki birokrat, stavio je pored prolaza svoju tezgu i trguje. Nabio zvučnike i mlati po ušima prolaznika. MENE!! Glasajte za mene! Nitko ga nije zvao, nitko ga ne traži. Nikome ne treba. A želi služiti…činiti dobro svojim sugrađanima. Ah! Kakvo licemjerje. Ovo se ne može ugasiti, dragi Vi. Niti izbjeći. Čak štoviše: ovo se naziva građanskom DUŽNOŠĆU. Iz gomile smeća izvući najmanje. Lijepe li dužnosti… Izborni buvljak. Tako to izgleda. Gomila letaka izblijedjelih onog časa kada su tiskani. Brda stare robe i potrošenih stvari. Zaokruženi brojevi Plakati kiselo nasmijanih ljudi koji od vas nešto hoće. - Hoćete mi osigurati plaću za sljedeće četiri godine? Hoće i da im date moć da osim toga još i dodatno zarade. Da mogu primati mito, da mogu imati informacije prije svih, da mogu naštimavati javne natječaje. Da mogu svojim rođacima i prijateljima osigurati poslove. Pogledajte im face i kod većine se ispod osmjeha krije upravo to. Požuda. JA!!! MENE!! Gori su od najuštogljenijeg voditelja kviza. Od najružnije namiguše s naslovnice. Od najjeftinijeg, jednoslojnog toaletnog papira. Bolji život....ljepša budućnost…veće plaće...mir..…tišina..… sve to…ako….MENE!! Ma nemojte?