IPO naše naftne kompanije INA obnovio mi je odnose sa jako puno ljudi koje nisam čuo zaista jako dugo vremena, neke čak i po nekoliko godina. Mnogi od njih u medijima su čuli da se prodaju dionice INE po povlaštenim uvjetima i žele se uključiti u tu priču kupnjom određene količine dionica po povlaštenim uvjetima. Većina njih se ne bavi investiranjem ili je u tome početnik pa se obraća nekome kome vjeruje, za savjet. Dio mojih poznanika je očito zaključio da sam za njih ja ta osoba čiji savjet žele dobiti. A savjet je stvarno teško dati jer argumenata ima i za i protiv podjednako. Činjenica je da je riječ o kompaniji koja kontrolira tržište naftnih derivata u RH u ogromnom tržišnom udjelu. Činjenica je isto tako da je ova kompanija kao i neke druge od strateškog značaja za državu i da je imala specijalni tretman u smislu konkurencije, pa onda i konkurentnosti, kao i da je slijedom toga bila izložena i svakakvim mutnim kombinacijama od kojih su u prošlosti neki pojedinci pokušavali imati i za sebe materijalne koristi. Pisalo se o tome i po novinama, smjene su bile ne tako rijetka pojava, a cijena nafte i naftnih derivata zadnjih godinu-dvije je strelovito rasla… Već deset godina se priča i piše o privatizaciji INE, dio je nakon dugo vremena prodan Mađarima i sad smo tu, napokon je započeo taj dugo najavljivani postupak prodaje i uvrštenja na burzu…Krenula je i marketinška kampanja, piše se, priča i oglašava na sve strane, građani pitaju, zovu i interesiraju se da li da upišu ili ne dionice, koliko im se to isplati, kakav je rizik i oko takvih se tema najčešće i mene sjete. Pročitao sam analize ne znam koliko analitičara i nijedan nije dao ništa konkretno što bi podržalo odluku o kupnji dionica, osim po cijeni od 1400 ili 1500 kuna, a teško mi je vjerovati da će cijena biti na toj razini, pogotovo obzirom na pojačani interes građana za kupnju. A taj mi je interes najmanje jasan od svega… Zbunjeno sam gledao redove umirovljenika koji čekaju da bi upisali dionice jer mi nije jasno kakva su njihova očekivanja od te investicije. Većina analitičara je protiv kupnje i smatra da je cijena previsoka, ali teško mi je vjerovati da su umirovljenici čitali analize analitičara. Postoji doduše teorija kako će institucionalni ulagači kupnjom dionica na tržištu kasnije podići razinu cijene , ali to je ipak samo teorija i ne mora se ostvariti, međutim sumnjam da su se naši umirovljenici bavili i tom teorijom, tako da mi je njihovo ulaganje totalna nepoznanica. Moguće da se maloprije navedena teorija i ostvari i one dobro zarade, ali mislim da veći ljudi koji kupuju dionice uopće nisu svjesni rizika u koji se upuštaju. Iako je to često i najbolje, puno puta sam propustio priliku nešto zaraditi baš zato jer sam bio potpuno svjestan rizika u koji bih se upustio i odustao bih. To je valjda najbolji dokaz izreke da sreća prati hrabre, ali ja sam ipak mišljenja da se u poslu treba više oslanjati na neke druge stvari nego na sreća. Ona je samo faktor koji pomaže ali nije nešto s čime treba računati…