…oprezno unutra. Ušao je građanin, provjeriti ima li tu nešto za njega. Probire među izloženom robom. Gleda po bezbrojnim krojevima košulja. Promatraju ga deseci vrsta cipela. Razne torbice. Ogrlice. Sve se sjaji. Sve blješti. Znalački klima glavom uspoređujući crvenu tkaninu sa plavom. Gleda cijenu. Negoduje. Uzima u ruke tenisice "za mlade". Debeli jezik. Takve se nose odvezane. Okreće se ka prodavačima. - Je li to nešto moderno? - Pa, kako se uzme. - Aha… Odlaže tenisicu na njeno mjesto. Ispada mu na pod. Okreće se oko sebe. Nitko nije vidio. Podiže je i vraća. Da bi izbjegao daljnje probleme, prelazi na drugu stranu trgovine: Košulje. Žuta sa zelenim uzorcima. Crvena na kvadratiće. Čisto bijela. Probire. Mjeri. Uzima sa sobom i isprobava na ogledalu. Odraz. Prodavači! Gledaju ga… Vraća bijelu. Uzima žutu. Smireno....Dong!! Vrata se naglo otvaraju. - Daj mama, nisam govorila… Ulijeće djevojka kojoj će majka pokazati kako se kupuje. Sreća za našeg junaka. Pritisak se odjednom prepolovio. - Oprostite, imate nešto dobro za moju malu? "Nisam mala", kao da govori cura dok se skriva iza mame. Kiselo se smiješi. - Samo trenutak. Stigle su nove košulje. Dođite ovdje. Građanin se izmiče snagama ženske kupovine. Gleda iz prikrajka. - Probaj ovu. Vidiš kako ti dobro stoji. Grozno joj stoji. - Mama, ajmo ća. - A ovu? Probaj ovu. Ova je još ljepša. Što mislite, dečki? "Dečki" spuštaju glavu. Ne misle ništa. - Super ti je. Vidiš, i oni se slažu. - Ne slažu se. - Znaš šta, ovo je zadnji put da kupujem s tobom! - Odlično! Nisam te ni pitala! - Koja si ti!... Dong! Odlaze bez pozdrava. Građanin je opet sam. Šuti. Prodavači se okreću k njemu. "Evo, sada sam ja na redu". A ne znam što hoću. Ne razlikujem jednu glupu košulju od druge. Nemam ni novaca. Što oni misle s tim cijenama?! Za jednu košulju??" "Da ih pitam?... Ili ne?", razmišlja. - Onda? Jeste odlučili? Dvoboj trgovaca i mušterije. Bez rukavica. Samo čisti interesi. "Ja kupujem, oni prodaju, i to je tako", hrabri se. "Uostalom, zašto ne pitati? Inače samo gubim vrijeme. Kupac je uvijek u pravu" - Recite, možemo li vam pomoći? Građanin iskoračuje na sredinu prodavaonice. Progovara nesigurnim glasom: - Jel' imate nešto dobro-a jeftino? Zbunjenost. Nelagoda. A onda… - Nema gospodine. Tu imamo dosta skupih stvari. - Aha… Na trenutak je ustuknuo. "Što sada? Što sada?" Da li pitati ključno pitanje? Hoće li mu se smijati? Prasnuti u smijeh kao smetlari na reklami za računala. Jer nema i jer ne zna. "Što sada?" - A imate nešto jeftino-a dobro? Što se dogodilo?? Želja je iskočila bez kontrole! "Jeftino-a dobro." Kako glupo zvuči. A opet, TO je oni što svi traže. Jeftino..a dobro. Stoji sam usred dućana. Pokunjen. Rekao je. - Nema toga, gospodine. - Onda ništa. …i brzo van.