Prije nekoliko dana je u riječku luku pristao je brod koji prevozi banane. Isti kao i bilo kakav drugi brod u svijetu, koji prevozi najobičnije žute, blago povijene banane. No, ovaj je ipak po nečemu bio značajno drugačiji. Naime, u jednoj od njegovih štiva pronađeni su ljudi. Tri indijanca iz dalekog Ekvadora. Sve bi to bila zanimljiva priča o slijepim putnicima, koji su bananama željeli probiti svoj put u bolji život, da nije bilo tragičnih posljedica. Naime, dvoje slijepih putnika bilo je mrtvo. Preminuli su nakon višetjedne agonije u skladištima broda. Na sreću, treći je preživio. Mrtvima odajem dužno poštovanje. Treći je u bolnici (ili je bio kada sam pisao). Ali, to je zanimljiva tema za komentar. Nadam se da ne vrijeđam ljudsko dostojanstvo (ukoliko da - oprostite ). Uostalom, čuli ste viceve o malim Židovima u logorima... Počnimo od početka. Znate li gdje je Ekvador? I kako se tamo živi? Siromašna južnoamerička država poznata po drogi, siromaštvu i sl. Poput mnogih sličnih njoj, i u Ekvadoru žive ljudi koji su u stalnoj potrazi za boljim životom. Kojega pokušavaju pronaći na razne načine. Pa se i određena trojka odlučila na smjeli čin. "Zašto se ne bi sakrili u brod koji plovi na zapad? Vozi samo nekoliko dana. A prevozi banane. Pa ćemo imati što jesti po putu." Predložio je jedan. Ostali su nakon kratkog premišljnja pristali: - Zašto ne? Odluka se može komentirati jednom riječju: Zajeb ! Istina, brod prevozi banane, ali u prostorijama u kojima je prosječna temperatura 10-tak stupnjeva. I brod ne putuje samo nekoliko dana, već punih dvadeset i četiri. Ali najveći zajeb nije ni to; nesretnici nisu znali odredište broda: lučki grad Rijeka u novonastaloj državi, bivšoj jugoslavenskoj republici zvanoj: Hrvatska! Da su to znali, ni u ludilu se ne bi upuštali u tu avanturu. Rađe bi ostali i patili. Oni su tražili bolji život, a ne nas. A ipak, našli su samo nas. Ispravak - našao je samo nas. Kada je konačno otkriven, preživljeni indijanac je bio relativno zdrav. Možda "malkice" dehidriran i iscrpljen, zbog gotovo jednomjesečnog putovanja u skučenom prostoru punom banana, i bez vode. I zbog pogleda na mrtve drugare. Ali ipak živ. Uspio je u svome naumu. Prebjegao je... Zajeb ? Je'. Završio je u Hrvatskoj, ali bar je u kakvoj-takvoj Europi. I taman kada se na njegovom izmučenom i tužnom licu trebalo pojaviti ono, što bi se moglo nazvati uzdah olakšanja, pojavili su se ljudi koji su ga brže-bolje odvukli na takozvani oporavak. Ali, dragi Vi, ima li goreg mjesta za oporavak od dobro nam znane riječke bolnice! Jer, čim je odveden u bolnicu, i čim su ga polegli u bolnički krevet, - stanje mu se naglo pogoršalo. Tada su ga, nesretnika, brzo priključili na najsuvremeniji respirator i ostale bolničke aparate. Sada se on, jadnik, dok ovo pišem, u surovim bolničkim uvjetima još uvijek bori za goli život. Možda bi bio živ da su ga ostavili u štivi, te mu ponudili vode. Ili ga ponudili nekim voćem. Bananom možda? Kada smo već kod banana. Kako vi stojite sa njima ? Jedete li upravo sada jednu. Ili ste je pojeli jučer. Da li se uopće sjećate kada ste zadnji put pojeli jednu sočnu, Ekvadorsku bananu. Aaa, poslije ovih događaja, zasigurno vam sline cure i imate neodoljivu želju za bananama. Trk na tržnicu po jednu. Vjerujem da je tamo sada jedna čitava gomila zrelih banana. Ne znam zašto, ali potražnja za bananama je u posljednje vrijeme doista opala. U današnje vrijeme teško je biti trgovac voćem. Kada se svašta pronađe u skladištima. Ljudima odjednom više nije gušt. Sigurno zbog toga što nemaju novaca. Da, stanje je teško. Nema se para. I zato se bježi u strane zemlje. Tamo je uvijek bolje. Ali pazite, nemojte si dopustiti jednu stvar: zajeb. To je loše. Učite od drugih. Od bananamana na primjer. On je zacijelo mislio da će sve bili bajno i lijepo, a dobio je samo mnoštvo pitanja. "Di baš ja? Di baš Hrvatska? 24 dana? Zašto baš ta prokleta riječka bolnica? I ne, molim vas, ne, ne te užasne, žute, blago povijene: - banane!"