Što će ti maštovitost? Vidiš da smo izbore dobili i bez toga. A pola onih je zbog svoje maštovitosti završilo u zatvoru. Bolje bit malo manje maštovit. Lijepo se nemaštovito uhljebit u nekoj općini. Ili ministarstvu. 

 

Ovoga ljeta poreznici su krenuli u opaku ofenzivu. Došlo je vrijeme, kažu, da sve bude jasno i čisto. Građani radosno kliču novim akcijama jer će, ako se tako nastavi, njihova zemlja konačno biti „ko' Švicarska“. Da, to je tisućljetni san Hrvatskog naroda. Još ga nismo dosegli. Ali nismo krivi mi. Jer, kako napreduje Hrvatska, tako se i Švicarska unaprijedi. Pa nikako da je sustignemo. San je neuhvatljiv, kakav bi san i trebao biti. Ali dobro, idemo naprijed, borimo se. Ali, da se bar i njima dogodi kakva recesija. Bar stagnacija. Nego jure u budućnost. Ali naši poreznici odlučili su držati tempo. Odmah nakon što su pošvicarcili ugostiteljske objekte, odlučili su krenuti i na supermarkete. To je veći zalogaj, jer tamo radi više ljudi. Ali tako to ide. Ubrzavamo…

-          Dobro je bilo s tim poreznicima.

-          Da, dosta smo novaca sakupili.

-          Je, još nas se i boje.

-          Tako je. I trebaju se bojati.

-          Dobro. Sada, kada smo riješili kafiće – Idemo dalje!

-          Ne!!!

-          Što ne? Zašto ne?

-          Ne možeš to tako reći!

-          Idemo dalje?

-          Neee!!!

-          IdeMo dalje?

-          Neeee!

-          Idemo daLJE?

-          Ne.

-          Pa jesi ti poludio? Bilo nam je super pa sada…Idemo...

-          Po još! Tako reci. Idemo:  „po još“! Jer, ako u novinama kažeš onako kako si prije govorio, onda će se to ljudima učiniti poznato, pa će početi povezivati, a onda mogu doći svakakva zla?

-          Povezivati s čime?

-          Pa…

-          S čime!?

-          Pa, hm, Zna se…

-          Šta se zna?

-          Pa ti ništa ne znaš? U kojoj si ti državi živio do sada!? „Zna se“  je glupa parola one političke stranke koja nas je upropastila i koja ja naš neprijatelj. I sad čim kažeš „Zna se“, onda se odmah pomisli na nju. A „Idemo dalje“ je isto jedna od njihovih glupih parola. I zato ne smijemo koristiti njihove parole, jer će ljudi misliti da smo mi svi isti.

-          Pa i jesmo isti.

-          Pa znam da jesmo. Ali ljudi ne smiju znati da smo mi svi isti. Jer će onda glasati za one treće koji se postavljaju da su potpuno različiti. Pa ćemo onda mi ostati bez posla. A ja ne bi htio ostati bez posla. Jer šta ako mi na vrata dođu svi oni birtijaši koje smo zatvorili? Nitko mi neće dati da popijem kavu u njegovu kafiću.

-          Aha!

-          Jesi shvatio?

-          A zašto mi nemamo nekakvu parolu koju bi svi zapamtili i koju bi povezivali sa nama?

-          Nemamo jer nismo maštoviti.

-          A zašto nismo?

-          Jer nismo. Uostalom, što će ti maštovitost? Vidiš da smo izbore dobili i bez toga. A pola onih je  zbog svoje maštovitosti završilo u zatvoru. Bolje bit malo manje maštovit. Lijepo se nemaštovito uhljebit u nekoj općini. Ili ministarstvu. 

-          Al kako da onda kažemo da hoćemo ići „po još“ ako ne možemo reći onako kako je zabranjeno?

-          Govorit ćemo da idemo „Po još“ dok ne prokuže da je to samo parola.

-          A kad prokuže?

-          Onda idemo na parolu koja još nikada nije iznevjerila?

-          A ta je?

-          Neka sve bude po zakonu.