Baš sam sanjao nešto što bi se moglo protumačiti kao smak svijeta: pad Mjeseca na Zemlju. Šetao sam Korzom. Oko podne je bilo, mislim… Već sam bio na stotinjak metara od groznog harmonikaša i njegovih urlarija, kada sam iza leđa čuo krik: - Čuvaj glavu! Poput ostalih šetača, okrenuo sam se za izvorom zvuka: Gospodin u lijepom sivom odijelu panično mašući rukama. U trenutku kada je trebao protrčati pored mene naglo se zaustavio, a zatim mi se približio, neprestano me gledajući u oči. Dok je prilazio, promatrao sam mu lice. Takav bolan izraz, zgrčenu grimasu straha i boli moralo je prouzročiti nešto zbilja strašno. Unio mi se u lice i ponovo kriknuo: - Čuvaj glavu! Od siline i glasnoće krika, morao sam začepiti uši. Možda je i želio da to učinim… Možda je nekakav glazbenik čija je profesionalna dužnost spašavati ljude od odvratnih neartikuliranih tonova… No, bilo kako bilo, od trenutka kad sam začepio uši, našao sam se u tišini. Vidio sam kako mu se prsa nadimlju od ubrzanog disanja, ali nisam čuo hropot. Zatim sam pogledao prema harmonikašu; usta su mu bila širom otvorena i crvenoga lica je gledao u zrak. Sigurno još uvijek urla, no ja ga nisam čuo. Gospodin ispred mene očito me htio spasiti njegovog pogibeljnog sviranja. Metode su mu drastične, ali djelotvorne. - Znam da je grozan, ali nije smrtonosan jer…- pokušao sam smiriti uzrujanog gospodina. On nije ostao da sasluša do kraja. Nešto je rekao i otrčao dalje vičući. Kako bih ga opet mogao čuti, skinuo sam ruke s glave. Urlao je: - Čuvaj glavu! Spašavaj se! Mjesec pada! Mjesec pada?… Pogled gore. Cijelo nebo je sivo…. Cijelo nebo je prepuno kratera. Mjesec je blizu…. Mjesec pada!!!! Gotov sam. Legao sam na pod i prekrio glavu rukama i stisnuo oči. Sada sam bio u mraku i u tišini. Sekundu kasnije nije se desilo ništa. Dvije sekunde - ništa. Proškiljio sam i pogledao gore. Nebo je plavo. Ustao sam se i nastavio hodati. - Jesam li lud?… Zatim je ponovo pored mene protrčala neka gospođa urlajući: -Čuvaj glavu! Spašavaj život! Pogled gore - nego je sivo i puno kratera. Čuje se zlokobni fijuk vjetra, kao pred neveru. Opet se bacam na pod i očekujem najgore. Sekunda - ništa. Dvije -ništa. Otvaram oči- nebo vedro. Ustajem i nastavljam hodati. Zatim neki klinac protrči pored mene vičući: -Mama, mama, spasi me! Mjesec pada! Pogled gore. Zbilja, opet pada! Ljudi leže na Korzu ukočeni od straha. I ja sa bacam, pokrivam glavu. Sekunda - ništa. Drugu nisam ni dočekao, nervozno sam pogledao u vis… Naravno, opet ništa. Sunce sja, ptice cvrkuću. - Jesam lud ili… - Čuvaj glavu! Pazi se! - Opet netko histerično urla. Pogled gore-mjesec se približava i izgleda kao da će svakog časa udariti i uništiti sve živo. Ovaj put se ne bacam odmah na pod, poput ostalih građana. Hladno gledam u vis. Ako će pasti, svejedno je dal' ležim ili stojim. Sivilo se približilo, dotaklo mi nos i nestalo. - Pih, ništa… Nastavljam svoju šetnju. - Čuvaj glavu! Spašavaj se! -ljudi urlaju i bacaju se na pod. Ja ne reagiram. Sivilo se pojavljuje, prekriva nebo i tik nad mojom glavom mijenja smjer i vraća se u visinu. - Svevišnji očito igra jo-jo s Mjesecom, i provjerava do kad ćemo nasjedat'. Sigurno umire od smijeha dok nas gleda kako trtarimo ponovo i ponovo. *** Od kud tako bolestan san? Trljam oči. Perem zube. Idem do kioska. Kupujem novine. Otvaram ih. Čitam: Vlada oće' produljiti rok akcije za predaju nelegalnog oružja. Naime, posjedovanje pušaka, mitraljeza, topova i bombi je kažnjivo, ali dobra Vlada svojim građanima omogućuje da svoje ratne suvenirčiće do 31. 12. 2002. vrate bez sankcija. Poslije toga onima koji se nisu prijavili do roka slijede drastične kazne od i do 5 godina zatvora! Sve bi to bilo lijepo da se zadnji dan akcije (čiji je jedan od slogana "Zašto čekati zadnji dan") ne odgađa sedmi put! Jo-jo očito ne igra samo Svevišnji…