Političari polagano gube na vjerodostojnosti. Njihovo doba prolazi. Nažalost, došlo je doba kada državi i njenim institucijama ponestaje novaca. A političari tome ne znaju doskočiti. Većina njih se uvalila na ta zanimanja da izvlače novac, a ne da ga stvaraju. Sada, kada pipa presušuje, lagano primjećujem paniku na njihovim licima. Oni su svjesni da nikada nisu ništa mogli napraviti. Da čitavo vrijeme samo pričaju. I da samo to i znaju raditi. Pričati. I šepuriti se pred neobrazovanim pučanstvom. Kada u crnom Audiju i u crnom odijelu uđeš u neku selendru, građani misle da je došao netko tko će riješiti sve njihove probleme. Ili, ako ništa drugo, da taj u crnom poznaje nekoga tko će riješiti sve njihove probleme. I stoga se svi oko njega trude. Daju mu jesti, daju mu spavati, upoznaju ga sa eminentnim građanima. On ostaje kod njih sve dok mu ovi mogu donositi hranu i čistu posteljinu. Međutim, kada toga ponestane i on nestane. U potrazi za nekim novim naivcima kojima treba pomoći na putu u bolju budućnost.
Diljem Europe odvijaju se sastanci, radne skupine, povjerenstva, odbori i komisije. Nitko ništa ne zna i nitko ništa ne može predvidjeti. Sve se dešava previše brzo. A brzo je riječ koju naši političari nemaju u svome rječniku.
- Joj, kako je bilo divno dok smo imali prvenstvo u rukometu.
- Kako misliš divno, pa strašno smo se zadužili.
- Tko se zadužio!?
- Pa mi.
- Kada?
- Pa za svjetsko prvenstvo.
- A to… Već sam se prepao. Nismo se mi zadužili. Zadužila se Hrvatska. A Hrvatska je njezin narod. Pa će narod i otplaćivati. Molim te, nemoj me više tako plašiti.
- Ali mi vodimo taj narod.
- Tko im je kriv. Imali su izbore i izabrali su. Sada su naši četiri godine.
- A odgovornost?
- Kada bude kriza, reći ćemo da je to svjetska kriza i da je došla iz svijeta. To ionako svi govore. Nitko nije kriv za krizu. A zašto bi onda mi bili krivi za krizu?
- A zašto je došla kriza?
- A što ti ja znam. Nisam ja ekonomist.
- Nisam ni ja.
- Eto. Mi nismo ekonomisti, a oni očekuju da im mi nešto riješimo.
- A zašto su nas izabrali.
- Zato jer smo mi rekli da smo najbolji izbor.
- A nismo.
- Ali smo rekli da jesmo. To je bitno. I od svih koji su rekli da jesu, mi smo im se činili najboljima. I imali smo najbolje plakate. I sportaše. I pjevače. I na televiziji smo bili. Šta ti to nije dosta.
- Šta bi tek bilo da smo ekonomisti?
- Eeee. Da smo ekonomisti, ne bi se ni se bavili politikom. Bili bismo bankari.
- A zašto bankari nisu u politici?
- Ne isplati im se. Premale su plaće. I narod stalno po tebi pljuje.
- A zašto smo onda mi u politici?
- A što bi drugo radili? Ovako dobiješ plaću, besplatan prijevoz. I još si šef nečega. A sve što trebaš raditi je biti ozbiljan. A to je samo dok te gledaju ili snimaju. Ajme, novinari. Ne smiju nas vidjeti u restoranu na janjetini. Idemo. Brzo!
- Molim?
- Brzo!!
- Ne razumijem tu riječ. Od kuda je ti znaš?
- Čuo sam je na televiziji. Znači, nešto kao-hitno. Pa sam je htio iskoristiti.
- A šta si zapravo htio reći?
- Bježmo!!
- To te pitam!
