Iako sam temu za ovaj broj već bio imao u glavi i trebalo mi je samo par sati da je "materijaliziram" te dam na čitanje, u posljednji čas mi se dogodilo nešto što je utjecalo na promjenu plana. To jednostavno ne mogu preskočiti. Dakle… Dana 5. 5. (subota) oko ponoći, poslije pogledane predstave na Festivalu malih scena (sljedeća Burza) prijateljica me je vozila kući. U vožnji joj se na komandnoj ploči upalila narančasta lampica - fali benzina. A u tom trenutku u mom se mozgu, ustima i želudcu javila i neodoljiva želja za smokijem. Trebali bi svratiti do pumpne stanice-imamo dvostruki razlog. Najbliža je bila ona Inina na Mlaci. No, već pri dolasku vidjeli smo da na traci za automobile stoje nekakve prepreke, što bi trebalo sugerirati ili promjenu smjene, ili dolazak cisterne, pa vjerojatno ne toče gorivo. Ništa, auto će svoju potrebu zadovoljiti negdje drugdje, ali ja još uvijek mogu kupiti svoj smoki. Napokon, njihovo je radno vrijeme od 0 do 24. Stali smo pred pregradom. Izišao sam i uputio se prema pumpi, stišćući pet kuna u ruci. Ispred ulaza stajao je Inin uposlenik u uniformi, okružen sa nekoliko ljudi "u civilu". Očito su mu to nekakvi prijatelji, pa pričaju. Unutra nije bilo nikoga. Inače mi je strašno žao ometati ljude na radnom mjestu dok se bave službenim razgovorima, ali meni je taj smoki netko trebao prodati. Zato sam prišao do njih i obratio se službenoj osobi-prodavaču: - Bok. Ja bih jedan… - Ne radimo. - A zašto? - Šta te briga zašto? - Molim… - Šta - "molim"? - ? - Ako sam rekao da ne radimo, onda odi ća! Odi u kurac. Na ovu primjedbu, društvo oko njega počelo se radosno hihotati. Želeći provjeriti to što sam upravo čuo, ponovio sam dio njegove izjave- možda samo sanjam da se tako odnose prema kupcima. - Da idem u kurac? - Da! Ma je li to istina? Uštipnuo sam se i ponovo odvažio: - Čekaj malo, ti iz "Ine" meni govoriš da idem u kurac? - Da! Odi u kurac. Odi ća! (Napominjem da nisam bio niti pijan, niti smrdljiv, niti prljav, niti nepristojan, niti bilo što drugo što potiče ljude na takvo ponašanje. Eventualno sam toga dana bio-mlad.) Otišao sam, naravno. Bez smokija. Njega i benzin kupili smo na stotinjak metara udaljenoj OMV-ovoj pumpi. Njen vlasnik, za razliku od Ine, nije moja država. Čisto radi usporedbe, prenosim i taj dijalog; pa procijenite ima li razlike u razini usluge. - Bok. - Bok. Izvoli. - Evo, ovaj smoki. - Još nešto? - Ne hvala. - Četiri. - Evo. - Hvala. Doviđenja. - Doviđenja. Ovo nije neka super ljubaznost, ali u usporedbi s onim maloprije doživljenim-to je bio raj. Treba li komentirati postupak onih prvih? Ne. Nažalost, sigurno već klimate glavom… Ali ja ću ipak malo-za gušt: Iako se svakodnevno susrećemo sa neljubaznošću prodavača i iako je teško od njih očekivati da uvijek i stalno budu dobre volje, pogotovo uz ovakve plaće, ono što je previše je previše. Ovakvi rudimentni ostaci zaostalog i primitivnog svjetonazora, odrasli i okoštali u dugogodišnjem monopolističkom loju, ljudi koji misle da su kupci tu zbog njih, a ne oni zbog kupaca (analogija s političarima je očita) i dalje drže dobar dio posla (čitaj svega) u Hrvatskoj. I zbog ovakvih se uvriježilo mišljenje da su stranci bolji vlasnici. I zbog ovakvih mladi odlaze van. Jer toga tamo nema (u takvoj mjeri). Jer tamo smjenjuju one koji loše rade. A kod nas takvi ostaju. Ili čak napreduju. Da neposredno žive od svog rada onda bi se itekako trudili biti uslužni, jer se zadovoljni kupac uvijek vraća. Zbog ovakvih Ina u kojoj, siguran sam, ima mnogo poštenih i dobrih ljudi, gubi kupce i posao. Ja, naprimjer, dok "pošiljatelj" tamo radi, više neću ulaziti u nijednu Ininu crpku. Nije puno, ali čovjeka veseli. Jedan manje-otišao u penis.