Izgleda da je slučaj Riječke banke doista relativizirao pojam sigurnosti financijskih investicija u Hrvatskoj. U te institucije ubrajaju se i osiguravajuća društva. Iako su osiguratelji u nešto drugačijoj situaciji, te dosada nije bilo likvidacije ili stečaja osiguravajućeg društva, a Direkcija za kontrolu poslovanja osiguravajućih društava pokazuje da dobro obavlja kontrolu (nedavno oduzimanje odobrenja za rad osiguravajućem društvu Alpina iz Splita, već prije naređeni prijenos portfelja životnih osiguranja s jednoga osiguratelja na drugoga...), osiguranici i oštećenici sve češće postavljaju pitanja koliko su (dugoročno) sigurni osiguratelji i nije li i kod njih moguć financijski inžinjering ili nešto slično. To pokazuje i pitanje našeg čitatelja. Z.S.-a koji od jednog osiguravajućeg društva prima mjesečno rentu u iznosu od 2.400 kuna, bez ograničenog roka trajanja, dakle, pod pretpostavkom da se uvjeti neće mijenjati -a radi se o 80% invalidnosti koju je "zaradio" u prometnoj nezgodi krivnjom osiguranika predmetnog osiguratelja - doživotno. Kakva mu je sigurnost, pita čitatelj, da će taj "mali" osiguratelj i u budućnosti izvršavati svoju obvezu uredno i na vrijeme, odnosno, što učiniti da se izvršenje te obveze osigura, kako ne bi ostao bez jedinog izvora egzistencije? Prema sadašnjem stanju zakonodavstva i sudske prakse moguća su dva rješenja: 1) tražiti da navedeni osiguratelj dadne adekvatno osiguranje kao garanciju urednog izvršavanja svojih budućih obveza. To može biti na pr. hipoteka na nekoj osigurateljevoj nekretnini ili zalog na vrijednosnicama na pr. dobrim (državnim) obveznicama, ili nešto slično. 2) Ako osiguratelj to sredstvo osiguranja nije u stanju dati, oštećeni može od suda tražiti da mu se umjesto mjesečnog plaćanja rentnog iznosa izvrši jednokratna isplata kapitaliziranog iznosa. Prijedlog za kapitalizaciju rente mora dati primatelj rente, navodeći opravdan razlog, a nesigurnost osiguratelja koji plaća rentu svakako spada u takove razloge. Sud će izvršiti obračun kapitaliziranog iznosa rente (što će učiniti sudski vještak, vodeći računa o godinama starosti oštećenoga i diskontnoj kamatnoj stopi na tržištu u vrijeme kapitalizacije) i narediti osiguratelju da isplati taj iznos. Loša strana kapitalizirane isplate rente jeste ta da se nakon primitka kapitaliziranog iznosa ne može tražiti njena promjena, bez obzira što će se u budućnosti dogoditi (napr. velika inflacija koja bi se dogodila nakon primanja kapitaliziranog iznosa obezvrijedila bi primljenu vrijednost kapitaliziranog iznosa). Naime, kod plaćanje mjesečne rente, renta se određuje vodeći računa o tzv. klauzuli rebus sic stantibus: to znači da se iznos rente može povećavati ili smanjivati ako se nakon njezinog određivanja znatnije izmjene okolnosti koje su postojale u vrijeme određivanja rente. Kako se renta i daje kao naknada za izgubljene periodične prihode (na pr. za izgubljenu zaradu, za plaćanje pomoći treće osobe, za troškove povećanih potreba) to je njena promjenjivost i prilagodljivost povoljna za oštećenika. No, u biranju između dva zla valja izabrati manje. Oštećeni, dakle, mora odlučiti što je manje zlo: isplata odjednom u kapitaliziranom iznosu (kad naknadne promjene mogu štetiti samo njemu) ili isplata u stalnim mjesečnim iznosima i uz nesigurnost dužnika-osiguravajućeg društva koje plaća rentu).