Jeste li se ikada našli u situaciji gdje radite nešto što vam se ne sviđa i osjećate da to nije u redu i da vam je glupo, a netko vas uporno uvjerava da je to odlično i lijepo i da na kraju krajeva to-morate, jer slijede posljedice. Primjerice, za mlađe, osjećate li se glupo kada odete u neki disko klub, u Točku naprimjer, i tamo svi nešto piju i plešu i smiju se i razgovaraju, a vama se to čini lažno i neiskreno i besmisleno i glupo. No, tamo je puno ljudi i svi to čine i očito im je strašno zabavno, pa, mislite, s vama nije nešto u redu, jer ako je svima dobro a vama nije, onda očito niste baš normalni. Ili kada dođete na tulum kod nekoga u stan, kome su starci otišli, i prva stvar koju vam daju je plastična boca napunjena nekim kiselim bambusom ili čaša jake votke i džoint od neke smrdljive trave tko zna od kuda. I oni svi piju i puše i cereću se glupo i prave se da znaju što rade. A vama je to glupo i lažno, a prijatelj vam govori da uzmete još jedan dim i da se naroljate ko' stoka. A vi, dragi Vi, nešto stariji, sigurno ste bili na kakvom vjenčanju. I tamo su se svi napili, a vi ste mirno sjedili za stolom i razgovarali, a onda je trećerazredni bend počeo svirati neku muziku izrazitih ritmova i glupe melodije a jednom od pijanaca je palo na pamet da pleše kolo. I onda je počeo vikati: "Kolo! Kolo!" i drugi su prihvatili i u tren oka svi se već drže za ruke i teturaju oko stolova, a vas za rukav vuče neka pijana osoba i uvjerava vas da plešete jer je to Kolo i jer je takav običaj. I vi popustite i skakućete sa tom pripitom masom i gledate okolo tražeći pogled razumijevanja. No, pogledom nalijećete na crvena nacerena lica i klimaju glavom u znak odobravanja. A onda se još uhvatite kako pjevušite riječi pjesme. Tako sam i ja naletio na jednog kazališnog psa, koji je čitavu publiku u kazalištu pokušavao silom natjerati da uživajući gledaju dosadnu predstavu. On je bio jedan od onih mladića koji su preko studentskog servisa dobili posao u kazalištu, biljeter koji ujedno i pokazuje gdje ćete sjesti a tijekom predstave pazi na red. Samo se ovaj previše uživio u ulogu. Došao sam sa Miranom tik prije početka predstave i sjeli smo na mjesta, a Miran je počeo komentirati scenografiju. No, prekinuo nas je oštar i glasan ŠŠŠŠŠ. Kada smo se okrenuli prema izvoru zvuka, vidjeli smo mladića prodorna pogleda, kose začešljane u stranu, sa naočalama na nosu, koji drži prst na ustima. Čim je shvatio da smo ga opazili odmaknuo je prst od usana i počeo njime mahati po zraku gestikulirajući: "Ne, ne, ne." Kada je nas ušutkao, okrenuo se i počeo pažljivo motriti okolinu. Zatim je, zapazivši nekog čovjeka u prvom redu koji se meškolji, pohitao k njemu, prišao mu s leđa, uhvatio ga za rame, a kada se izbezumljeni tip okrenuo dobio je isti tretman kao i mi. "Ne, ne." Pao je mrak. Na scenu su izašli ljudi. Glumci. I počeli su deklamirati i glupirati se i pričati loše fore na koje se nitko nije smijao i već nakon nekoliko minuta ljudima u publici je postalo dosadno i počeli su se meškoljiti i razgovarati međusobno, a neki i glasno zijevati. No kazališnom psu to je bio znak za akciju. Stao je sa strane i u desnu ruku uzeo onaj mali laser kakvim se igraju djeca u mraku. Onaj koji zrači malu crvenu točkicu. I njime je stao kružiti po publici osvjetljavajući nestašne ljude koji su platili kartu za dosadnu predstavu i zatim im, kada bi zbunjeno pogledali u izvor svjetla, tj. prema njemu, odrješito mahao prstom, poput stroge tete u vrtiću: "Ne, ne". I ljudi bi se tada primirili i ljuto gledali na scenu. U trenucima kada je ostvario mir u publici, tj. kada su svi prisiljeno gledali predstavu, pas bi se smirio i očarano zurio u glavnu glumicu. No, zatim mu se dogodila najgora stvar. Čuo se piskutavi zvuk mobitela. Pas se ukočio, uspravio, naćulio uši i čitavu pažnju usmjerio u smjer zvonjave. Uplašeni gledalac naglo je ugasio mobitel, pa se nije moglo odrediti gdje točno sjedi. Inače bi ga pas vjerojatno oglodao do kostiju. No, iako je zvonjava utihnula, pas je još nekoliko minuta jednako koncentrirano gledao u smjeru zvuka i opustio se tek kada je minula ikakva šansa da se sličan incident ponovi. Kada je predstava završila, Miran i ja smo se digli da odemo što prije i da izbjegnemo gužvu kod pljeskanja. No, na izlazu je stajao on i rukom je govorio da ne može. "Ne, ne." Zatim se jedna od dvije starice koje su također na taj način, nezadovoljne, željele bar izbjeći gužvu, provukla do psa i upitala zašto ne smije izići. On je odgovorio da moraju sačekati kraj pljeskanja i da se upale svjetla. I onda je počeo pljeskati pred nama, određujući ritam čitavom parteru, pogleda zapiljenog u pozornicu, pogleda nesvjesnog bilo čeka osim pozornice i glavne glumice, pogleda pripadnika hitlerove mladeži, kose zalizane u jednu stranu i začešljane sa vidljivim tragovima češlja. Piljio je u pozornicu i frenetično pljeskao, ignorirajući nas. A starice su stajale pogrbljene i zbunjene, nemoćne, a meni je to bilo smiješno, a Miran se valjao od smijeha. A on je pljeskao tako siguran u svoju moć.