Kakve vrućine… Jedini spas mi je kupaonica i hladna voda koja izlazi iz špine. Napuniš kadu punu hladne (ali ipak ne ledene vode) i onda legneš, pa koliko izdržiš. Ono što je zimi topla, ljeti mi je-hladna kupka. No, hladna kupka ima rok trajanja. Ležeći u vodi tijelo se ohladi, ali ta hladnoća se održava oko pola sata. Zatim se tijelo opet zagrije. I opet sam na početku. Poput one plastične bočice što se koristi za hlađenje prijenosnih frižidera. Da bi bila hladna, moraš je prvo neko vrijeme držati u frizeru da se ohladi. Zatim je staviti u prijenosnik da hladi sve oko sebe. Dok se ponovo ne ugrije. Onda ponovo ide u frizer. I tako čitav njen život, čitav rok trajanja. Slično je i s ljudima ljeti. Moraju se hladiti da bi mogli uopće nešto raditi. Griju se na suncu da bi se hladili u moru, a hlade se u moru da bi se mogli grijati na suncu. I eto prosječnog godišnjeg odmora. Oni koji, poput mene, još nemaju pristupa moru, koji su zarobljeni u betonsku kocku usred asfaltne pustinje, moraju se snalaziti kako znaju. Ja ležim u kadi i zamišljam… More! No, iz stana treba i izaći. A vani je pakao. Stanovi su, iako vrući, kakav takav zaklon od sunca. Moderne pećine za nas praljude. Ali vani…. Pirja, prži, peče. Kuha, vrije, krčka, pari… Neizdrživo. A opet, mora se izdržati.. Postoje dvije krajnosti. Jedna je omotati se krpama svijetlih boja, staviti šešir na glavu i poput beduina lunjati pustinjom. Jer grad i jest pustinja. Tu ne preživljavaju nikakve životinje osim štakora i golubova (koje nazivaju letećim štakorima). Ljudi i štakori kuhaju se u istom ekspresnom loncu. Nijedna druga životinja nije toliko glupa da stupi na tu crnu zagrijanu ploču štednjaka koji mi s ponosom zovemo "Asfalt". Dakle, dok su se jedni ugledali na beduine i krpama sami sebi rade hlad, drugi, više orijentirani Zapadu, te iste krpe skidaju i tijelu olakšavaju znojenje. Granica dobrog ukusa svedena je na granicu golotinje. Kada bi neki srednjovjekovni inkvizitor slučajno upao u ovo naše vrijeme, prvo bi nas, vjerojatno znatiželjan, gledao, Zatim bi se križao zbog silne razvratnosti a naposljetku, uvjeren, počeo uokolo skupljati granje da spali čitav ovaj ljudski porod od tmine. Vjerojatno bi mislio da je upao u nekakve sotonističke orgije u samom središtu pakla. Velike vrućine i praktički goli ljudi. A ako bi nekako ušao u autobus, tada bi bio sasvim siguran da je tamo: Dno pakla. Osim što bi se suočio sa groznim paklenim vratarom, koji bi ga dubokim hrapavim glasom upitao za kartu, zapuhnuo bi ga strašan zadah toplog, ustajalog ljudskog znoja. Korak u unutrašnjost… Užas! Beznadni pogledi dopola kuhanih ljudi. Stisnuti su jedan do drugoga, kao u masovnoj grobnici. Zajedno pate. -Jadnici, udahnuo bi, -živi zakopani… -Koje li su grijehe počinili da im je Vrag odredio tako strašne muke. Što su skrivili? Kako bi se inkvizitor začudio odgovoru… Ništa. Nevini su. To nisu paklenske muke, to je svakidašnjica. To su ljudi koji odlaze na posao. To su građani Hrvatske, Raja na zemlji. Tu je bio Papa. Ovdje je dobro. I postaje sve bolje. Sjećate li se starih vremena, dok je još Franjo bio živ, kako su rijetke bile satelitske antene. Malo tko je na krovu imao veliki bijeli tanjur. Danas ga ima svaka kuća. Oni strše posvuda, tako da neboderi izgledaju poput krakova hobotnice. Čak i one ruševne što ih možemo vidjeti uz ceste na rubovima grada posjeduju barem jedan takav aparatić. Luksuz je postao normalna stvar. Isto se desilo i sa klima uređajima. Oni što je ranije bilo prestiž, prostorija ispred koje je zlatnim slovima pisalo "KLIMATIZIRANO", sada je postala najnormalnija stvar. Ima ga mali dućančić ispred moje kuće gdje kupujem kruh i čips. Imaju je i one drvene barake, kojima propada krov. Svaka kuća postala je frižiderčić za ljude. Svako vozilo ima hladnjaču u kabini. Samo čekam dan kada će klima uređaji postati toliko maleni, da svatko, kao što uokolo nosimo walkmane, posjeduje svoj osobni. Imaš ga na glavi poput kape, i onda puše nadolje. Ili, što bi mnogima bilo puno ugodnije, imaš ga oko pojasa, tj. malo ispod, pa puše na gore. Svi bi, unatoč paklenoj vrućini, imali zagonetan osmijeh na licu. Kao Mona Lisa. Što bi na to rekao inkvizitor? Aaaaaahh… Raj…