Od 1. svibnja 2004. Europskoj uniji pristupaju Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Europskoj uniji priključuje se novih 75 milijuna građana. Na dan kada je ta, za Europu povijesna odluka i službeno potvrđena, hrvatski TV-dnevnik, najvažnije, najutjecajnije i za većinu građana jedino sredstvo informiranja, svoje gledatelje o događajima dana obavještava sljedećim redoslijedom: 1. Predsjednik govori nešto o našem položaju u Europi. 2. Izvještaj o tome kako je Hrvatska seljačka stranka izglasala svog novog-starog-jedinog predsjednika koji je protiv legalizacije lakih droga, prostitucije i homoseksualnih brakova. 3. Izvještaj sa tiskovne konferencije DC-a, jedne od stranaka koje vrbuju stare HDZ - ovce. I napokon, pod rednim brojem četiri, beznačajna vijest kako se Europska Unija, glavna težnja i misao vodilja čitave hrvatske politike, širi za još 10 članica. I da je to najveće proširenje od kada je Unija osnovana, i da se uključuju tranzicijske zemlje, s kojima se uvijek uspoređujemo. Europska Unija nas polako grli. Već sada znamo da će čitav naš zapadni i sjeverni horizont biti pokriven natpisima "EU". A kada 2007. godine Uniji pristupe Rumunjska i Bugarska, tada ćemo i preko ramena naših istočnih susjeda nazirati žute zvjezdice na plavoj podlozi. Kada gledam to proširenje na karti, ne mogu da ne zamijetim veliku crnu rupu u centru Europe, koja počinje u Hrvatskoj, a proteže se preko Bosne, Srbije i Crne Gore, do Makedonije i Albanije. Unija će tu crninu okruživati poput kakve ogrlice ili plavog-žutog prstena, kao što loj okružuje bubreg (Švicarska, naprimjer). No, gledajući duže u tu prazninu, ne mogu se oteti asocijaciji na stanovitu rupu u tijelu, koja je također okružena prstenom i lojem. Zanimljivo je primijetiti da su zemlje s kojima su nas drugi svrstali u isti koš, baš upravo one zemlje koje naš narod gleda s najvećim prijezirom, podsmijehom, pa i mržnjom. A sada smo dužni upravo u njima tražiti svoje partnere i kolege. Kakav poraz. Kakav udarac u jaja! Što je ostalo od glasovitog hrvatskog ponosa i oholosti? To su dvije riječi, ali pogled na političku kartu svijeta govori tisuću riječi. Dakako, mi si nikada ne priznajemo pravo stanje stvari, da geografski položaj sam po sebi ne znači i pripadnost Europi i da treba neke stvari promijeniti, raditi i uvježbati, već uporno želimo dokazati samima sebi da smo talentirani i da imamo potencijala. Što je, dakako, činjenica (A činjenice ne treba dokazivati). I onda Goranove, Janičine i nogometne uspjehe turamo svijetu pod nos kako bi mu pokazali da i Hrvati nešto vrijede. I hvalimo se Vegetom i Sumamedom. Ali se dalje od toga ne poduzima ništa. Većina ljudi se ne pomakne od svoga talenta. Zatim se desi da talentirane Hrvate na putu za Europu preteknu tako omraženi, ali radišni Slovenci. A onda neshvaćeni Hrvati: PATE. Nitko ih ne razumije. Nitko ih ne voli. Svi su protiv njih. Suznih očiju, stisnutih šaka i u tragičnom patosu, pijani, zajedno u ekstazi pjevaju patničke pjesme. Urlaju da ih je ostavio prijatelj, ostavila žena, da piju u kavanama, da stare, da su izgubili sve bitke, da su ih svi iskoristili, da su lijepa vremena prošla. A tko je za sve kriv? Drugi! Jer, uvijek su krivi drugi. (Pošten čovjek, prevaren, ne pati. Živi dalje…) A zatim, kada su sve to osvijestili, moraju te krivce, a što? Mrziti. Mrzi Slovence, mrzi Srbe, Albance, mrzi Vlast, mrzi Zagrepčane i Splićane. Cigane i Židove, Komuniste, Partizane. A sada sve to mogu na brojnim koncertima koje po čitavoj zemlji organizira popularni Thompson. Tamo se pati i mrzi. Ljudi koji dolaze iz Europe i gostuju na televiziji stalno i uporno ponavljaju samo jedno, da kod njih građani ne sjede po kafićima, tužno i tupo ispijajući pivice i kavice, nego rade. I nemaju previše vremena da razmišljaju o svojoj sudbini, jer je žive. Želim vam sve najbolje u Novoj 2003. (Sljedeći put se vidimo 9. siječnja). Do tada, doviđenja. Ps. Kada i ako budete slavili Novu Godinu, budite glasni, ali budite glasni Vi, a ne barut.