'Ajmo na tren skočiti u školu. U to razdoblje života, mislim. Vi, dragi Vi, koji ste već(ili tek) u školi, pogađate, ne morate se vraćati. Vi ste već tamo. Kada bih vas pitao koji je vaš omiljeni školski predmet, dobio bih raznolike odgovore. Zato ću se umjesto dragim Vama, obratiti dragome Tebi. Sada imaš 13 godina. Koji ti je najdraži školski predmet? Lijepo. A zašto? Aha… Sada smo opet na Vi. Kada se odbace oni odgovori tipa, to me je oduvijek zanimalo, i kada se zađe malo dublje, ustanovi se da na kraju odgovora čuči drag profesor ili profesorica. U najvećem broju slučajeva se profesija najdražeg školskog profesora podudara sa najboljim predmetom. Ja sam, naprimjer (srednja škola), najviše volio matematiku i biologiju jer sam u oba predmeta imao predivne ljude za profesore. (Pozdrav Crnkovički i Haskovički). Toliko o pozitivnoj motivaciji. No, puno veći problem je ona negativna motivacija. Naime, koliko ste predmeta, raznih grana znanosti ili kulture, zamrzili i zanemarili zbog toga što su vam taj predmet predavali ljudi koje ja od milja zovem-kreteni. Dakle, oni koji su, predavajući ga, postigli da njihov predmet ne samo ignorirate (jer Vas možda zbilja ne zanima) već da ga zbilja i iskreno-zamrzite. Svakome pada na pamet barem jedan. Je li on/ona bio dosadan, sa poluzatvorenim očima, rezigniran, polumrtav i samo je papagajski po tko zna koji put ponavljao iste i njemu tako dosadne stvari? Ili je bio nervozan i hladan i frustrirano puhao što ne znate i ne razumijete nešto što je njemu tako savršeno bistro i jednostavno. Ali se, naravno, nije ni najmanje trudio da vam te stvari razjasni. Takvi ljudi, beživotni kreteni, htjeli ne htjeli utječu na naš život. Naime, ti predmeti, te grane života koje su zbog njih tada ostale neistražene su vam možda bile suđene. No, zbog frustriranih ljudi, Vi ste ih zamrzili. Primjerice, ako vam je profesorica predavala latinski (namjerno sam uzeo taj primjer, jer je to jedan od predmeta koji je najlakše ne voljeti), koji je sam po sebi dosadan predmet, dakle, ako vam ga je predavala bez volje i bez duše Vi taj predmet nećete samo smatrati dosadnim i nepotrebnim, već ćete ga i mrziti. Zdušno. No tko zna, možda je upravo u Vama ležao talent vrsnog poznavaoca latinskog i možda ste baš Vi, da ste imali profesora koji je o njemu pričao sa zanosom i enuzijazmom, tj. životom, možda ste baš Vi mogli biti naš novi prevodilac klasičnih rimskih djela. No, ovako, vi ste to zamrzili, pa niste išli studirati latinski, već, naprimjer, pravo i sada ste pravnik. Ali u tijelu čuči latinski potencijal. Ili, koliko je vas u školi bilo antitalent za sport? Primjerice, jednom ili dvaput vam je lopta prošla između nogu, ili ste se potaknuli za petu i pali. Onda su to vidjeli vaši prijatelji i počeli se smijati i nazivati vas smotanim, nespretnim, nezgrapnim i smiješnim. I onda su vam to stalno ponavljali i nisu vas zvali da se igrate s njima. I onda ste Vi, misleći da su u pravu i da znaju što govore, počeli raditi druge stvari, čitati, baviti se kompjuterom. I uvjerili sami sebe da sport nije za vas. I da ste više "intelektualni" tip. A možda u vama čući talent koji uopće nije niti dotaknut. Niti osviješten. I zbog nekakvih šala u djetinjstvu, Vi ste sami sebe uvjerili da niste za to i odustali. A profesor, čija je dužnost bila to primijetiti i ispraviti, porazgovarati, samo je skrenuo pogled. Je li on svojom neaktivnošću vršio utjecaj? Dakako. Srećom, čovjek s vremenom prestane biti potpuni idealista i prestane slušati i cijeniti "autoritete koji znaju svoj posao" te počne slušati sebe i raditi ono što se njemu sviđa na način na koji se to njemu sviđa. Bez obzira što bilo tko o tome misli, govori ili čini. A kreteni, koji su valjda sebi uzeli za cilj te spoznaje i tu slobodu to zadovoljstvo i radost i užitak onemogućiti i otežati, a ljude držati na razini dosade, umrtvljenosti i statike i dalje, nakon toliko vremena ostaju to i što su bili. Od milja kreteni. Klonite ih se.