Sa oko 4,5 milijardi dolara stranih ulaganja u posljednjih sedam godina Hrvatska je prilično u zaostataku u odnosu na druge tranzicijske zemlje. Potreba privlačenja stranih investicija nije samo politička fraza koja dobro zvuči na TV-u, osobito pred izbore. Ona je i nužna pretpostavka svih zemalja koje teže unapređivanju gospodarstva i privrednog rasta. Ako nemamo dovoljno vlastitog kapitala, (a očito je tako), tada nam ne preostaje drugo, nego angažirati tuđi, (na razne načine, ulaganjem, prodajom, zaduživanjem itd.). Prema statističkim podacima najveći dio stranih ulaganja u Hrvatsku odnosi se na već postojeću imovinu, (dakle prodaja tijekom procesa privatizacije). Vrlo malo se odnosi na izgradnju novih proizvodnih kapaciteta, tzv. greenfield ulaganja, koja su najbitnija za povećanje zaposlenosti. Dosadašnja ulaganja uglavnom su donosila potrebni kapital i nove tehnologije. Najveći dio tih ulaganja odvijao se kroz prodaju postojećih kapaciteta koji su uglavnom uz tehnološku zastarjelost bili opterećeni i velikim viškovima radne snage (koji još više dolazi do izražaja uvođenjem novih tehnologija). Nije niti za očekivati da takva ulaganja kroz privatizaciju povećavaju zaposlenost. Upravo suprotno. Da stvar bude još gora, svi prihodi koji su ostvareni iz takvih ulaganja uglavnom su završili u proračunskim rupama umjesto da se investiraju u gospodarstvo i time pokažu i određeni osjetni pomaci i koristi od provedene privatizacije. U zadnje dvije godine najveći dio stranih ulaganja odnosi se na privatizaciju Telekoma i triju banaka koje su prošle sanaciju, PBZ-a, Riječke i Splitske banke. Prema podacima HNB-a, od 1993.godine do 2000.g. u RH je ušlo oko 4.5 milijardi dolara stranog kapitala (najviše američkog i njemačkog, te austrijskog). Od toga se najveći dio odnosi na svega tri djelatnosti: telekomunikacije (24%), poslovno bankarstvo (21%) i farmaciju (20%). Najveća su ulaganja ostvarena 1999. zbog Telekoma, (oko 850 milijuna dolara samo od Deutsche telekoma za 35 % dionica HT-a). Primjerice, Češka je u periodu od 1994. do 1999. dakle u periodu za dvije godine kraćem od onog kojeg smo spominjali za RH, privukla oko 4 puta više stranog kapitala(16 milijardi dolara), Poljska oko 28 milijardi dolara, a Mađarska oko 19 milijardi dolara. Prilika koju Hrvatska dobiva nakon sporazuma i stand by aranžmana s MMF-om je vjerojatno zadnji vlak koji nikako ne smijemo propustiti. Posljedice će biti nenadoknadive, a gospodarstvo se nikada neće oporaviti. Naš kapital se u međuvremenu, jeftino daje radi čuvanja negdje dalje. Zatim ga netko, očito pametniji od nas, vraća nama i za to naplaćuje dobru kamatu ili kupuje naša poduzeća !? A kažu da su krave poludile???