Satnica je ovdje niska. I zato naši radnici odlaze. No poslovanje nije jeftino, i zato firme ne dolaze. Tako da imamo najgore od oba svijeta
„Trošak rada u Hrvatskoj niži je od prosjeka u EU. Sat rada u Hrvatskoj je dva i pol puta niži od prosjeka u EU, a 3,2 puta niži nego u Njemačkoj, što investitori gledaju. Naš je cilj da nam plaće budu više, ali trenutno to je, ako ulagač bira, svojevrsna komparativna prednost“
Ovo je nedavno izjavio Premijer naše države. Postali smo država kakve smo nekada ismijavali. Država s jeftinom radnom snagom. I kada se u napetim kavanskim razgovorima govori o tome da će sve propasti jer firme svu svoju proizvodnju šalju u Kinu, polemičari imaju opak argument – neće više! Hrvatska je nova zemlja jeftine radne snage.
I da, istina je, žalosno, ali je - satnica je ovdje niska. I zato naši radnici odlaze. No poslovanje nije jeftino, i zato firme ne dolaze. Tako da imamo najgore od oba svijeta. Odlaze oni koji mogu raditi. I oni koji znaju raditi. Ostaje talog. Premijer kaže da opada nezaposlenost. Statistički da. A statistika je jedina informacija kojim se političari služe. Ako radi u njihovu korist.
I tu dolazimo do ključnog pitanja. Što je njihova korist?
Kako i sam kaže - Naš je cilj da nam plaće budu više. (Kada kaže nama, pretpostavljam da misli i na sebe). Ali, je li dobar način povisivanja plaća privlačenje investitora koji žele jeftine plaće. Neće li oni otići čim Vlada počne ostvarivati svoj cilj? Ili je to dio dugoročnog master plana: privlačenje investitora, pa povećanje BDP-a, pa rast kvalitete rada, pa privlačenje novih, kvalitetnijih investitora... i na kraju, boljitak za sve.
Ovako ispada da je u njihovoj koristi uvjeravanje naroda da je ono za što su mislili da je loše, zapravo dobro, da je to komparativna prednost. I da je to, ustvari, ne loše. Privremeno.
- Hej, radim za 20 kn/ sat.
- Kako dobro, koliko investitora se trga za tebe.
- Da,jako sam komparativan :)
