Jedan od načina na koji možete provesti vrijeme u, recimo, subotu navečer je: ići van na cugu. Tamo se sjedi u kafiću, pijucka "cuga", i razgovara sa prijateljima ili curom. Jedna od zanimacija je i gledanje "dal' ima netko novi?" ili "dal' ima netko zgodan?" A najčešća je "Dal' ima netko novi i zgodan??". Međutim, problem sa tom vrstom izlaska (osim što je nekima dosadan) je u tome što im je cuga u kafiću skupa. A uostalom, zašto i mora biti u kafiću? Naime, ako je cilj izlaska razgovor, cuga i provođenje u društvu to je sasvim logično pitanje. Bitne su radnje, ali ne i samo mjesto. Idemo vidjeti da li postoje bolja mjesta za izlazak. Naprimjer - Kont. Sjediti i gledati ljude može se, naprimjer, i na ulici. Sasvim solidno. Ali to nitko ne radi. Zašto? Zato što za gledanje mora postojati opravdanje. Ljudi vole gledati, ali ne vole da ih drugi vide da gledaju. Njih sve zanima, ali se prave da znaju i da ih ne zanima. Zato za gledanje moraju imati neko opravdanje. Kako bi neometano gledali, moraju izmisliti nešto drugo, važnije od samog gledanja. Recimo: nazvati to sociologija. Sjedenje u kafiću je jedno od najboljih opravdanja. Ako prođete Korzom, primijetiti ćete da je većina stolica okrenuta, ne, kao što bi bilo logično za očekivati, prema sugovorniku, već, što je potpuno nelogično, prema šetalištu. Ali, tko je ikada rekao da mora biti logično? Kafić je samo paravan. Pod njegovom sigurnim zaštitom, u kafiću može mirno uživati u promatranju novih, zgodnih, ružnih, poznatih i nepoznatih ljudi, a da oni ne mogu ništa, osim proći. Ako bi se samo stajalo i gledalo, čovjek bi ispao nastran. Možda bi ga, u ovoj pedofilskoj fobiji, čak i zatvorili. Ili pretukli na cesti. Ovako se čovjek zavali u kafiću, srče i gleda do mile volje. Ako ga netko upita što radi, može mirno reći: pijem kavu. Jedno od najboljih mjesta gdje se može nevino sjediti i gledati ljude u prolazu, a imati alibi, je - klupica na Kontu. Idemo sada na cuganje. Zašto bi se uopće moralo piti po kafićima? Što oni nude? Cugu skuplju nego u dućanu. I mjesto da se sjedne dok se pije. I WC. Ali što nude? Osim glazbe, koju najčešće puštaju s radija, ništa. Ima par časnih iznimaka koji se trude organizirati nekakva događanja, ali ostali nude samo - gledanje prolaznika. A to se, zaključili smo, može na klupici na Kontu. Dakle, tu su kafići, barem što se ljeta tiče (kad ne nude grijanje) izgubili. Cuga se može kupiti u dućanu, gdje je jeftinija, te popiti sjedeći na klupici. Na Kontu. A sada dolazim do najvažnijeg razloga postojanja kafića: Druženje. A to se može i na Kontu. Kad su već tamo ljudi koji gledaju druge ljude i ljudi koji piju, sasvim je za očekivati, jer imaju iste interese, da će se i družiti. A uz to i Rječina teče, može se i na kolače i sladoled. Dakle, svi uvjeti za druženje su zadovoljeni. I to se upravo događa. Kritična masa ljudi koja je to shvatila gotovo svake večeri se slijeva na Kont. A što ih je jednom više, to automatski znači da će ih sljedeći put biti još više. Jer ljudi dolaze tamo gdje su ljudi (ne vrijedi za koncerte Thomsona i Škore). Ako su negdje dvoje, treći će doći vidjeti što to tvoje rade. A četvrti će misliti da se nešto događa. Peti će doći tek tako… Ovih dana ih je toliko da se već izdaleka čuje žamor. Uglavnom su mladi koji su, pretpostavljam, došli do istog zaključka kao i ja u ovom tekstu: da im za zabavu ne treba ništa drugo do njih samih. Svi drugi žele njihovu lovu. A love nemaju. A i da imaju: zašto bi je trošili bez veze? Gledati jedni druge, piti i družiti se, mogu i najljepše je na otvorenom, gdje su i ostali koji žele to isto. Postoje i drugi mladi koji se vole gurati u glasnim kafićima i pokazivati svoje čari: žene golotinju a muški da nešto imaju, ali…što o tome reći? Takvi bez veze troše svoju lovu da bi nekome nešto pokazali i dokazali dok im drugi skupo naplaćuju da to rade baš kod njih. Trg nikome ne naplaćuje ništa. Gledaj, druži se i pij do mile volje. Na Kontu.