Jeste li se ikada upitali tko kontrolira direktore tvrtki i njihov rad? Vlasnik naravno! Ali ako je u pitanju dioničko društvo, ako je puno dioničara tj. vlasnika, onda nije baš praktično da oni svi kad kome padne na pamet dolaze provjeravati rad menedžmenta. Zato se u poduzeću koje djeluje kao dioničko društvo kontroliranje ostvaruje putem nadzornog odbora kao jednog od tijela dioničkog društva. Općenito u dioničkom društvu egzistiraju tri tijela putem kojih se ostvaruju upravljačka i nadzorna funkcija. To su glavna skupština koju čine dioničari dioničkog društva (gdje oni glasovanjem ostvaruju svoja upravljačka prava), zatim nadzorni odbor kojeg imenuje skupština, a koji u ime skupštine, odnosno dioničara kontrolira rad menedžmenta, te uprava koja se sastoji od jedne ili više osoba - direktora. Nadzorni odbor se u pravilu ne miješa u operativno poslovanje poduzeća. Za svoje članstvo u nadzornom odboru članovi dobivaju naknadu, koja se često kreće i u visini prosječne mjesečne plaće u poduzeću. O svojem djelovanju izvješća podnose glavnoj skupštini dioničkog društva. U Hrvatskoj je praksi često bilo slučajeva da se u nadzorne odbore postavljaju osobe koje tamo dospijevaju prema nekim svojim zaslugama koje su obavili i učinili vlasnicima poduzeća, a ne prema kriterijima vlastitih sposobnosti i stručnosti. Takav jedan primjer je u svakom slučaju početak pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj kada je u velikom broju poduzeća vlasnik bio Hrvatski fond za privatizaciju. On je onda temeljem toga imao pravo i postavljati najveći dio ili čak i cijeli nadzorni odbor u poduzeću. Bilo je dosta političara koji su tako dospijevali u nadzorne odbore. Prije nekoliko godina međutim zakonom je odabranjeno imenovanje državnih dužnosnika na takve položaje. To se odnosi na članove Vlade, odnosno ministarstava i sl. Još uvijek ima dosta onih kojima zakon ne brani članstva, pa po navedenim kriterijima dolaze u nadzorne odbore i primaju naknadu za članstvo kao plaću za neke druge poslove i zasluge, ne pitajući puno za dobrobit poduzeća. Takav način razmišljanja i nemara sigurno je u velikoj mjeri uspio pridonijeti i stanju u kojem se nalazi hrvatsko gospodarstvo. Naime, gospodarstvo se i sastoji da poduzeća u kojima je, barem u jednom velikom dijelu vladala i još uvijek vlada opisana logika. Naravno da takva logika ima i svoje logičko objašnjenje, a vuče korijene iz načina vlasničke transformacije koja je provedena u hrvatskoj pretvorbi. Kupovanje poduzeća na kredit, po nerealno niskim cijenama, po tko zna kakvim kriterijima odobreni krediti nisu niti mogli kod onih koji su preuzeli poduzeća izazvati pravi vlasnički osjećaj, kao što bi bio slučaj da je angažiran vlastiti kapital u cijelosti ili da je vlasnik sam sagradio poduzeće od nule i godinama gledao kako ono raste i razvija se. Ipak, zadnjih se godina i te stvari jako mijenjaju, tajkuni koji su stekli velike tvrtke ili su propali ili su se počeli prilagođavati tržišnom gospodarstvu. To konkretno znači da su angažirali menedžere, profesionalce da im vode poslove, u nadzorne odobre su počeli imenovati stručnjake koji su u stanju kontrolirati rad uprave i pomoći u razvoju tvrtke, te koji su u stanju investicijskoj javnosti pokazati da imaju kompetencije i time ulijevaju povjerenje investitorima da vrijedi kupovati dionice te tvrtke...