Prije točno tjedan dana dogodilo se poskupljenje. I vjerujem da su mnogi, baš možda i ti čitatelju, proveli jedan mali dio svoga života, jednu srijedu navečer, u koloni automobila. Kao vlasnici vozila, ili njihovi suputnici, nevažno je. I prije tih istih tjedan dana i jedan dan ranije, desilo se, da sam eto i ja, prolazio pored jedne pumpe. Stvarno je nevažno koje, jer, je na svakoj bila slična situacija, u što sam se sutradan i uvjerio. Kolona se protezala do kud je sezao moj pogled. A imam dobar i oštar vid… Pogrešno sam, i brzopleto zaključio da se negdje ispred dogodio sudar. Izvijao sam glavu, tražeći pogodan kut za gledanje. Nesreće su uvijek zanimljive za promatranje, ma koliko bezvezne bile. Vjerojatno ste primijetili, vozeći se u autobusu, kako se sve glave okreću u smjeru nezgode kraj koje se upravo prolazi. Čak i oni koji dosadu pri vožnji ubijaju knjigom ili novinama, te djeluju posve nezainteresirano za okolinu, kao da imaju instinkt za takve stvari, pa štivo uvijek odlože postrance, kako bi na trenutak, sasvim lijeno provirili kroz staklo. Uvijek je interesantno procjenjivati koliko se razbio ovaj, a koliko onaj. Kako se desila nesreća? Je li ovaj drugi skrenuo, zbog još neutvrđenih razloga na suprotnu stranu ceste, te udario u prvoga? Promatraju se tragovi kočenja. A ako se sudionici još i svađaju…. E, to je onda pravi gušt!. Kako mi se pumpa približavala, a od nesreće nisam vidio ni komadić razbijenog stakla, razmišljao sam o drugim mogući razlozima zastoja. Vatrogasci? Nekome stao auto? Zatim mi je sinulo. Pa ti ljudi se znoje u autima kako bi uštedjeli svoj novac. Na brzinu sam izračunao u glavi. Hmm, recimo da pun rezervoar goriva košta (tj. koštao) nekih 150-200 kuna, to puta 0.3 ( za koliko je prosječno poskupljenje). Da, ušteda od pedesetak kuna, za natankanog do vrha. Dosta. Ustvari, dosta kako za koga. Nekome puno, nekome malo. Očekivao bi čovjek kako, bar sam ja očekivao, će u redu stajati malo lošiji, stariji auti, jer je za vlasnike onih drugih ušteda od 50-tak kuna nebitna i zanemariva. Te se stoga ne isplati gurati sa "običnom rajom" za sitniš. No, i tu sam se prevario. U kolonama se moglo vidjeti sve i svašta. Od malog, prljavog, fićota kome su iz bunkera virili plastični kanistri, u kojima je prije bilo tko zna što, sada spremni za novu tekućinu, do lijepog, gotovo novog srebrnog, uglančanog mercedesa, kome su se iz prtljažnika nazirale posude za gorivo. Svi oni mirno su stajali u redu kako bi ušparali. Dakle, ušteda je ušteda za bogate i za siromašne. Pedeset kuna je pedeset kuna. No dobro, kada je već bila tolika vreva za benzin, toga posljednjeg dana u mjesecu svibnju, onda je, mislio sam, logično da su riječki spremnici benzina prepuni, da su dodatni kanistri spremni u podrumima, i da bar sljedećih par dana neće biti prevelikog posla za radnike na benzinskim crpkama. Opet, krivi zaključak. Ćorak. Već sljedećeg dana, ujutro, nanio me put pored benzinske stanice na Mlaci. I što sam vidio. Nekolicinu automobila u redu. Jedan toči, ostali strpljivo čekaju da završi. Možda su turisti na proputovanju, pomislih. RI kao Rijeka na svakoj tablici. I na pumpi OMV-a, preko puta ista slika. Jedan puni rezervoar, ostali izlaze iz automobila i protežu se, čekajući svoj red. Pune rezervoare trideset posto skupljim gorivom koje su još jučer mogli kupiti povoljnije. To su vjerojatno oni bogatiji kojima je 50-tak kuna beznačajna svota. Ali, ne, i ovdje ima svega. Nije fićo, ali je stojadin oronuo zbog godina. I mercedes je tu. Vozač se nešto smiulji sa pratiljom dok čeka da nahrani svoga ljubimca.