Tamo negdje kod Opatije, na cesti prema Mošenićkoj Dragi, nalazi se vremeplov. Kada prođe kroz njega, putnik se automatski baca u neko drugo vrijeme. Kako me oduvijek zanimala mogućnost odlaska u prošlost, zaputio sam se prema gradićima koji se nalaze uz spomenutu cestu. Znate ih dobro: Lovran, Ika, Ičići... I doista, ubrzo sam se uvjerio u glasine; stroj funkcionira! Već kod Opatije nešto me bacilo u 1917. godinu. U vrijeme 1. svjetskog rata. Vidio sam mnoštvo ljudi napaćenih lica, umornih i izmorenih, blatnjavih i prašnjavih. Puzali su pored dubokih rovova, povlačeći se prema moru. Bježe. Bilo ih je toliko da nisam vidio ni početak ni kraj kolone. Prišao sam jednom od vojnika i upitao: - Znate li gdje smo? -Pa šta ne vidiš sam? U rovovima! Majku im njihovu! Što su od nas napravili! Vojnikovo lice zacrvenilo se od mržnje i bijesa. Psovao je glasno i ogorčeno. Očito je govorio protiv neprijatelja koji su njega i njegove drugove doveli u ovu situaciju. Bijes se ubrzo proširio kolonom. Nastala je opća galama, kaos ljutih glasova. Ljudi su se crvenili, pljuvali po blatu, stiskali šake i zahtijevali otvoreni sukob. Bilo im je dosta povlačenja. -Koliko to sve skupa traje?, upitao sam. -Puno i previše! Neće meni oni više ovako! Bagra jedna! Dosta je bilo! Stoka! U trenutku kada sam želio postaviti još jedno pitanje, vremeplov je opet proradio... Pustoš. Prekopano i preorano zemljište. Debele naslage blata. Kamenje. Lokve blatnjave vode. Smrad govana. Prašina. Mukla tišina. Gdje sam? Ili još bolje: kada sam? -U srednjem vijeku si, prijatelju., čuo sam glas iza sebe. -Molim? Iza mene je stajao starac. Pogrbljen, umoran i uplašen. -Što se ovdje dogodilo? Zašto nema ničega? -Upravo je prošla horda pljačkaša. Oni ne ostavljaju ništa za sobom. Sve je uništeno. Kuće, ceste, polja, šume. Sve što je ostalo, blato je i smrad. -Gdje su ljudi? -Pobjegli su. Nisu više mogli izdržati. To maltretiranje razbojnika traje više od godinu dana. Svi su otišli. I ja ću brzo. -Zašto se niste branili? -Pokušali smo, ali uzalud. Pljačkaši su jači. Ne može se protiv njih. Napadali su svaki dan. Trovali nam vodu, zagađivali zemlju. Naplaćivali visoke poreze. Ljudi više nisu izdržali, pa su pobjegli. -A što hoće ti pljačkaši? -Ne znam. Izgleda da vole maltretirati. To su životinje. Zvijeri. U trenutku kada je izgovarao posljednju riječ, starac je jednostavno nestao. Kao da je ispario: stroj se opet pokrenuo. -Idemo stoko! Ajde, pokrenite se! Brže, brže! Čovjek sa crvenom krpom tjera ljude u koloni. Ovi šute, gledaju u pod i teško koračaju. -Ajmo stoko! Dižite te noge! Nemam cijeli dan! To je još jedan od goniča. Stoje duž cijele kolone. U ruci drže crvene krpe i njima, kao nekim zastavicama, reguliraju protok ljudi. -Kolona stoj! Stoooj! -Mičite se u stranu! Ajde brže! U stranu! -Idemo sad, drugi smjer! Drugi smjer, idemo! Brže! Sada je krenula kolona ljudi iz drugog smjera. Prva je stala i pomakla se u stranu. Ovo su očito neki goniči robova. A ovi jadni, izmučeni ljudi, koliko trpe... Uzimam svoju crvenu maramicu i prilazim jednom od goniča. Tako će misliti da sam jedan od njih. -Oho, kolega! A zašto ti ne tjeraš stoku?, upitao me. -Ja sam novi. Još znam što da radim. -A, novopečeni iz Rima. Pa ništa, stani tamo dalje i govori: "Ajmo stoko! Brže!" -A kamo tjeramo te ljude? -Stoku, hoćeš reći. To su rimski robovi i oni nisu ljudi. Jedne tjeramo lijevo a druge desno! -A onda? Gdje idu? -Nigdje ne idu. Idu u krug. Kad dođu do kraja onda idu natrag: prvi desno a drugi lijevo. -A zašto?, upitao sam naivno. -Šta zašto?! Šta zašto!? Jesi ti jedan od nas ili jedan od njih! -Ja sam vaš. -Da si naš, znao bi! Momci, držite ovoga, pobjegao je! Stoka je pobjegla! Počeo sam bježati. Ne sviđa mi se pomisao na to da me uhvate. Trčim i trčim. Udarac! U glavu! Trljam čelo i gledam. U što sam udario? Željezni znak: Radovi na cesti. Liburnijska kanalizacija. Projekt za budućnost. Sve razrovano. Raskopano. Buka automobila i bagera. Ljudi u kolonama. Bijesni, znojni...očajni. Posvuda semafori za regulaciju prometa. U kojem sam vremenu? Gdje sam? Prilazi neki čovjek u plavom. Obučen je kao naš policajac. -Ej, ti! Ne leži na cesti. Ovdje se radi!