Nakon godine dana rada, slijedi odmor. Godišnji odmor. Tada se ne mora raditi. Nego se treba odmarati. I upravo tu počinju problemi. Što raditi kada se ne radi?
Gledati televiziju?
Sada već sve hotelske sobe imaju televiziju kao dio standardne opreme.
Danas mnogo ljudi dobar dio djetinjstva i života provede gledajući u kutiju. Nakon toliko treniranja teško se odreći navike samo u periodu godišnjeg odmora.
A okolina traži baš to!
Kakva televizija? Kakva dosada? Kakvo opuštanje?
Vrijeme je za avanturu! Uzbuđenje! Strast!
Ljeto je ljudska sezona parenja. Iako ljudska vrsta nema taj ciklus, ovo je najbliže što mu se možemo približiti.
Ljudi su razgolićeni. Imaju puno slobodnog vremena. A ne moraju se brinuti za hranu, odjeću i smještaj. Savršena kombinacija za „ljetne avanture“.
To se još dodatno potencira od strane medija i oglašivača. Jer oni su posrednici u sezoni parenja. Zarađuju na tome.
Kafići i disko klubovi su mjesta okupljanja. A ljudi, da bi se parili i družili , moraju se negdje susresti. Klubovi ne nude ništa, osim ljudi koji su unutra. Ljudi privlače druge ljude koji onda privlače druge ljude. I ubrzo su mjesta okupljanja prepuna. I onda kreće biznis. Prodaja alkoholnih pića. Jer ljudi imaju potrebu da si smanje nervozu. Da se opuste.
A kako se mogu opustiti. Imaju samo 20-ak dana. Nemaju nikakvog iskustva. Uplašeni su. Osim ako nisu vrhunski sportaši, nemaju dobra tijela. Velike guzice, krive kičme, izbačeni trbusi. Ni blizu onome što traže od drugih ljudi. Skladno tijelo. Privlačna lica. Vedar duh. Optimizam.
Daj još alkohola da vidimo svijet onakvim kakav želimo da bude!
Ujutro mamurluk. Otrežnjenje. Prženje na suncu… Odmor. Ali! I tu su razgolićeni ljudi. Svuda oko kupača. Posvuda. Svi se pokazuju, iskazuju i prikazuju. Samo se djeca igraju. Odrasli pokušavaju razumjeti što im se to događa…
A da bi bolje razumjeli, možda bi pomoglo malo osvježenje. Ulazak u hladno more. Plivanje na distancu. Da se malo maknemo od svih. Pluta čovjek usred mora. Ljudi na plaži su veličine lutkica. Barbi i Ken. Gomila njih. Robica, predmeti. Osmijeh.
Nakon što se nahvatao zraka poslije napornog plivanja, čovjek može odahnuti.
Sam je.
- Sam/a sam…. Hmm…
- Što da radim?
- Hmmm…
- More je dosta hladno.
- Kako je duboko ovdje…
- Joj, valjda nema morskih pasa.
Nakon svih kompjutora, automobila, servisa, šaltera, dokumenata, računa, ljubaznosti, nervoze, pitanja i odgovora, svađa, pomirenja, sredstava za pranje, sapunica, i kazni za parking, pred sobom ima samo veliko prostrano plavetnilo. Ništa. Nema buke. Nema predmeta . Nema problema.
Mir.
I što sada?
Biće istrenirano bukom veći dio godine,odjednom je suočeno sa tišinom. Strahota. To se ne smije događati. Već je postalo hladno.
Izlazak na vrući pijesak. Spektakularno zamahivanje kosom. Da li me gledaju? Lijeganje podno sada zloćudnog sunca. Sušenje.
I peglanje.
Do sljedećeg ljeta…
