- Prestanite! Među gomilom ljudi koja se te večeri okupila na Jadranskom trgu bila je i jedna djevojčica koja je vikala upravo to: - Ušutite! Taj dan bio je drugi rođendan poznatog riječkog kafića El Rio. I zato što je uspješno preživio dvije godine, najpopularniji gradonačelnikov kafić organizirao je proslavu kakva dugo nije bila viđena na Korzu. Od karnevala. - Luđaci! Da, dragi Vi, i to je vikala mala. Dok sam zaobilazio gomilu koja je došla proslaviti rođendan jednog kafića, prošao sam baš pored nje tako da mi se zaderala točno u uho. Zbog toga sam pomislio da se obraća meni. Od svih ljudi koji su zakrčili prolaz Korzom, bio sam jedan od rijetkih koji nisu gledali u blještavu pozornicu. Možda zato-luđak. - Maknite se! A možda joj zaklanjam pogled? Možda bi htjela bolje vidjeti a ja joj ne dam. Luđak koji gleda negdje drugdje i ne daje drugima da gledaju. A što bi mala htjela vidjeti? Veliku pistu za manekene? No, bolje da joj se maknem, kakva su djeca danas, možda me ugrize. Guram se među stolovima na trgu. Ljudi me čudno gledaju, ali ja idem sa uvjerenjem da je Korzo ostalo Korzo i da se mogu šetati po njemu, bez obzira na to što su neki umislili da je Korzo kafić. Ipak-ne ide. Previše ih je. Morati ću okolo. Pri povratku ponovno prolazim pored male. Od ruku napravila ljevak i viče iz svega glasa: - TIŠINA! Okreće se oko sebe i viče. Viče u zvučnike. Viče na pozornicu. Na voditelja. Stolove. Viče ozbiljnim Gledaocima i njihovim suprugama. Ušminkanim Damama i njihovim muževima. Ali, mala, oni te ne čuju! Oni te niti ne vide. Ti im stojiš iza leđa dok gledaju u blještavo svjetlo pozornice. Možeš vikati koliko hoćeš ali oni zvučnici imaju puno više Watta, Ampera i Volti od tebe. Ne, mala, nažalost, čujem te samo ja, a ja sam nemoćan. Želiš im reći da prestanu? Odustani-oni traže zabavu-takvi ne prestaju. Što uopće radiš ovdje, mala? Zar ti nije vrijeme za spavanje? Zaobilazim je. - išina…restanite…uđaci… Kako se udaljujem, slušam kako njeno tiho vikanje ostaje bez velikih početnih slova. I što sam dalje, ona je sve manja i sve tiša; …šina..stanite..đaci….. dok na kraju od vike nisu preostale samo crt…e………… Na drugoj sam strani trga. Kod druge fontane. Dame izgledaju jednako. Šminka se nije razmazala. I buka je jednaka. Šutevi zraka udaraju po trbuhu jednakom snagom. Watti, Volti i Amperi. Pored jednog zvučnika stoji kavez. Ne znam da li me čujete od buke? Probati ću ovako: VIDIM KAVEZ! Bolje? UNUTRA JE TIGAR! Čujete? PRAVI TIGAR! OVI LUĐACI SU DOVELI TIGRA! Ovi luđaci su doveli tigra… Približavam se…Možda ipak nije pravi? Lutka? Ali ne, trbuh mu se miče. Sutradan sam saznao-tigar je ženka. Ispravljam se. Trbuh JOJ se miče. Ona spava………………. Kako može? Usred takvog svjetla i tolike galame? Spava…Je li to nekakvo odustajanje od borbe? Pa to je tigrica! Ona bi trebala biti budna i rikati: - TIŠINA! Tada bi se ljudi preplašili. Pobjegli i nestali. Prestali. Ali ne, ona spava. Usred buke. I dok joj trbuh smireno ide gore-dolje, po njemu plaze ljudski prsti. Znatiželjnici guraju ruke u kavez i dodiruju pravu, živu tigricu. Ma, ne, ona te ne smije dopustiti. Neka se ustane, neka kaže: - Maknite se! Luđaci! Neka im odgrize njihovu pipljivu hrabrost. Kako se samo usuđuju? Da li me čuješ? HEJ! Aha, evo mrdnula je. Uhom. Prsti su odmah pobjegli van. I noge su ih slijedile. Svi stoje na metar od kaveza. Vidiš? Uplašili su se. Zato jer si mrdnula uhom. A što bi se tek dogodila da si otvorila usta i povikala: - Ušutite! Svi bi se razbježali. Sigurno. Oni su kukavice. Pobjegli bi. I na Korzu ne bi ostao nitko. Ni zvučnici. Ni pozornica. Voditelj. Stolovi. Dame i Gospoda. Ostala bi samo mala. Spustila bi ruke i rekla: - Napokon.