Sjedim u kafiću i gledam osobu do sebe. Djevojka, obučena u crni komplet. Štikle, čarape, oštar pogled. Pokreti suzdržani. Prava poslovna žena s reklame za mobitele. S njom su u društvu dva muškarca u odijelima. Pričaju bez prekida i vrlo su ozbiljni. Djevojka ne govori ništa ali se smije od uha do uha. Svi skupa djeluju jako... samouvjereno? Gledam curu jer mi djeluje poznato. Strašno me podsjeća na jednu poznanicu iz djetinjstva. Samo... ona koju sam znao bila je obučena u traperice, slobodnih kretnji i voljela je pričati. Ova je onda očito neka njena sestra blizanka... Međutim, što ju duže gledam, sve sam sigurniji - to je doista moja.... Pa što joj se dogodilo? Što je uzrokovalo ovakav preokret u ponašanju? I kada se to dogodilo? Koliko se sjećam, nisam je vidio od kada... od kada je ...upisala pravo. Vjerojatno je završila fax i sada radi u kakvoj banci ili uredu. Pokušavam joj uhvatiti pogled, kako bi se pozdravili i kako bi je sve to upitao. Međutim, nikako ne uspijevam. Da li i ona mene ne prepoznaje? Možda sam i ja njoj, nakon toliko vremena, jednako neobičan. Ili je u igri nešto drugo? Društvo preko puta mene se ustaje i odlazi. Pogled im je usmjeren negdje u daljinu. "U nove poslovne poduhvate", ironičan sam. "Dobro, postala je pravnica, dobila je zanimanje, ali zašto je promijenila i sve ostalo?", pitam se. Zašto izgleda kao propagandni materijal? Nije valjda do joj se sviđa biti takva? Djeluje mi sputano.... Odmah slijedi i protupitanje: - "Da ne izgleda tako i ne ponaša se tako, bi li mogla raditi taj posao?" Ako joj je novac potreban, možda nema drugog izbora. Kao i glumci na filmu: za novac se pretvaraju da su netko drugi. Razlika je jedino što ovi drugi u tome (vjerojatno) uživaju. Dolazim doma, palim televiziju. Sabor. Kvragu, ne opet ti luđaci! Ali, ovaj put ih gledam u novom svjetlu: kao uniformirane ljude koji su nekad bili "normalni". (Ako se sumnjičavo mrštite na ovo da su političari "bili normalni", podsjećam vas da su i oni nekad bili djeca. Ako nikada kasnije, onda su "normalni" bili barem tada.) Gledam ih kako se svađaju oko gluposti uvjereni da se svađaju oko ozbiljnih stvari, dok istovremeno ruke dižu za ozbiljne stvari, misleći da su beznačajne. Iako tamo ima puno različitih osoba, različitih spolova, većina su, po meni, jedna svađalački nastrojena bagra kojoj je često najvažnije tko će od njih ispasti pametniji i tko će koga ismijati, bagra koja samo usput i bez razmišljanja donosi važne odluke. Uz to, odlikuje ih i strašna želja za značajem. Da im ne vidimo oči koje blješte sitničavost, gadno bi se prevarili izabravši ih za vođe. A opet, jesu li bili takvi i kada su se krenuli baviti tim važnim poslom? Možda su neki ušli u politiku sa iskrenom željom da nešto promijene i da ostanu "čista srca", kako se to zna reći. Ako jesu, zašto su postali ovakvi? I kada? Isto pitanje kao i za moju znanicu... U društvu krvožednih svađalica čovjek teško može ostati miroljubiv i popustljiv. Bagra gazi sve pred sobom a prvi stradaju oni koji su drugačiji, koji im proturječe. Da bi se preživjelo, treba postati kao oni... ili odstupiti. Ima narodna koja kaže "Ne valja se s rogatim bosti". Ne postoji bez veze. A što uraditi kad čovjek nema izbora? Kad mu je potreban novac, a zaraditi ga može jedino "bodući se s rogatima"? Postoji i treći put. Maskiranje. Pretvaranje da si dio svađalačke bagre, da imaš rogove i da si bik, a ustvari si pošten, marljiv, iskren i tolerantan pojedinac, telac koji želi dobro svima na svijetu. Nadutost i bahatost, poslovni izgled i geste u tom su slučaju samo štit koji čovjeka bez rogova čuva od razotkrivanja. On čeka pravu prigodu da dođe ključni trenutak, da donese pravu odluku, a onda skida mrsku bikovu kožu i baca je u smeće, sada kada mu više ne mogu ništa. Možda je moja poznanica u privatnom životu ona ista, stara, brbljava cura, a ova poslovna gospođa koju vidim i ne prepoznajem, samo je njena krinka za poslovni svijet, pred onim ambicioznim "biznismenovima". (ako i oni ne glume da su takvi, što je situacija posebnog apsurda) Nadam se da ona samo folira hladnu i proračunatu damu. Ali potreban je oprez, jer, ako se neki čovjek predugo pretvara da je netko, on s vremenom to i postaje, koliko god mu namjere bile plemenite... ili, nažalost, financijske. Teško je nanovo postati telac.