Opet možemo uvoziti ulje i mlijeko! I bezalkoholna pića. Vlada se predomislila. Prije tjedan i nešto dana uveli su stroge restrikcije. Govorilo se: nema više "belaja". Nema lova u mutnom. Spriječili smo šverc. Koga uhvatimo sa više od propisanog, plaća carinu. To je odlično dugoročno rješenje. Štitimo obične građane. No, ubrzo se promijenio ton. Mudri ministar financija je (unaprijed znajući da će biti odbijena) ponudio svoju ostavku. Tako je dobio par plusića kod onih koji ništa ne znaju. A to niste Vi zar ne? A i premijer se raspištoljio. "Štiteći nacionalne i gospodarske interese ove zemlje, Vlada istodobno sluša i glas građana." Ma, je li to onaj isti koji je odobrio uvozne restrikcije? Ma ne, ovaj je socijalno osviješten. To mora da je bio netko drugi. Neki zločesti. Naravno, čovjek se pita... Zašto ministar financija svoju ostavku nije ponudio onoga trena kada je čuo da se neće smjeti uvoziti. Izgleda da je sačekao par dana, da vidi reakcije javnosti. A onda mu je netko vješto došapnuo. "Mato, vidi, ljudi se bune. Nisu zadovoljni. Pogriješili ste. Sada ti je najpametnije da demonstrativno ponudiš svoju ostavku. Tako će te ljudi zavoljeti. A ti ćeš još ispasti i plemenit." Tako je Mato postupio po savjesti... Zatim je on sa tom svojom odlukom došao Ivici. Koji je odmah znao što treba uraditi. Nije razmišljao niti sekunde. Kao da mu je trebao dobar povod za opoziv odluke "o litri i kilogramu". Ivica se još odprije dvoumio. To je sigurno. On je takav čovjek. Često se dvoumi. A ova ostavka je dodala nešto težine na jednu stranu. Pa je tako odlučio: predomisliti se. Hrvatska javnost traži krivca. Traži žrtvu. Njoj je nužno nakon svake pogreške nekoga osuditi. Nekoga tko će pobrati svu krivicu. Živoga pusta koga će javno izgrditi i osramotiti. Svaki put kada vlast nešto ne uradi kako treba (a ovo je velika pljuska razumu), bijesne oči naroda uperene su u zgradu Vlade. Viču i protestiraju. Poput čopora gladnih hijena koje su okružile nekog čuvara ZOO-vrta (koji je slučajno upao u kavez) očekuju hranu. Riču i urlaju očekujući svoj dnevni objed. A uplašeni čuvar, blijed i znojan, duboko je svjestan sljedeće činjenice: Ukoliko im ubrzo ne dobaci neki komad mesa, gotov je! Zato on uvijek sa sobom ima jedan za svaki slučaj. Baca ga u stranu i trči, dok gladni čopor proždire mamac. Čuvar se opet izvukao. Baš ima sreće... Ovaj put izgleda da će pojedena biti stanovita mr. Katarina Bakija, ravnateljica Carinske uprave. Ispada da je ona, i samo ona, zakuhala cijelu tu priču oko carina. Ali opet se nameće pitanje (ukoliko na trenutak povjerujemo da je ona zbilja kriva), da li jedan takav djelatnik može i smije donositi odluke koje se odražavaju na razne aspekte života u Hrvatskoj. Naravno, bila je, najblaže rečeno, savjetovana da donese tu odluku. Ali, "savjetnik" nikada nije kriv. Kriv je onaj koji potpisuje. Tako hijene uvijek pojedu bačeni komad (jer uvijek izgleda privlačniji), iako bi se od čuvara mogle daleko više najesti. Sada još ispada da ova vlast svoje odluke donosi metodom pokušaja i pogrešaka. Prvo donese odluku, zatim nekoliko dana čeka reakcije javnosti na tu istu odluku, pa je, ukoliko su povoljne, ili barem ne pretjerano burne, potvrđuje. Ukoliko su pak reakcije loše poput ovih na carine, Vlada se predomisli, izbaci krivca, i povuče odluku. Slično se dogodilo i sa prenaglim izlaženjem u javnost sa imenima lažnih vojnih invalida. Ispostavilo se da je narod ogorčen što se o tako osjetljivim stvarima postupalo neodgovorno i diletantski. Tada je odlučeno da se o "slučaju lažnih invalida" povede opširna i detaljna analiza, te da se objavljuju samo stvarni krivci. Za ubuduće znamo jedno: sve odluke Vlade su opozive. Jer oni ništa ne rade odlučno. Svaku odluku donose oprezno i plašljivo. Te strepe od reakcije. Samo treba biti dovoljno glasan, i oni se povlače. Škegro je barem znao što hoće.