Mile nije mogao vjerovati kada ga je vidio. Medvjed na sred ulice. Ljudi oko njega, slučajni prolaznici, prolazili su sasvim nezainteresirano. Hodali bi ravno, zatim ga u laganom luku zaobišli, a kasnije se ponovo vraćali u normalnu putanju. Prolazeći pored Mileta, lagano bi se nasmiješili, a zatim pognuli glavu i nastavljali svojim putem. Kada bi se želio vraćati u rana razdoblja svojeg sjećanja, Mile bi taj pogled vrlo lako mogao prepoznati na licu svoje majke. Nakon galame u kuhinji, ona bi redovito ulazila u njegovu tihu sobu i tako mu se smiješila. No, uzroke takvih umirujućih pogleda nije želio ponovo odgonetati. - Jesam ja lud, il' su oni ludi? - rekao je sam sebi u nevjerici. - Ako sam ja lud, onda sam lud, jer vidim medvjede na sred' ulice, a ako su oni ludi, onda su ludi što ga ignoriraju. Odgovor na pitanje dobio je vrlo brzo: jedan od šetača upravo je trebao završiti svoj ignorantski luk, kada je medvjed zamahnuo svojom šapom i odsjekao mu glavu. Lice se nasmiješilo, a zatim zajedno sa glavom otkotrljalo u stranu (ulica je bila nagnuta udesno). Mile je na mjestu gdje se glava zaustavila ugledao još mnoštvo drugih glava. Sve su imale jednaki, umirujući smiješak na licu. Ostatak tijela je, suprotno svakoj logici, nastavio hodati. Mirno je završio obilazak medvjeda, pozdravio se s Miletom pri mimoilaženju, i otišao u daljinu. Mile nije mogao vjerovati. - Što se to događa? Kako? … Okrenuo se za truplom. Ono je odmicalo jednolikom brzinom. Sada je bilo veliko kao palac. Rukovalo se s jednom ženom u daljini. Zaustavilo u prijateljskom razgovoru (Di' si? Što ima? Kako mali?). Mile je zatim svoj pogled uputio ka gomili glava. Sve su mu se lijepo smiješile - kolege za švedskim stolom. - O bogati, ja sam poludio! Ljudi, medvjed vam sječe glave! Nemojte mirno hodati! Ubija vas! Tišina. Zatim smijeh. Smijala mu se čitava ulica, dokle god je sezao pogled. Građani, za koje je bio siguran da nisu mogli čuti njegov urlik, bi mu se približavali, smijali u lice, a zatim prolazili. Poput valova smijeha, jedan za drugim. Muškarac slijeva, dijete zdesna. Truplo bez glave(kako se ono može smijati?) slijeva. I medvjed se svojim panđama uhvatio za trbuh i radosno tresao. No, na trenutke je prestajao, kako bi obezglavio prolaznike. Mile je, unatoč ruganju, odlučio nešto učiniti. Uzeo je stup na kojemu visi kanta za smeće i krenuo prema medvjedu. - Spasit ću vas, luđaci jedni! Udario ga je po glavi. Po ramenu. U struk. Velika životinja je pokleknula. - Ubit' ću medvjeda! Pomozite mi! Udario ga je po nogama. Po stopalima. - Pomozite mi! Nitko mu nije pomogao. Polukrug zaobilaženja samo je postao nešto duži i zaobljeniji. Kada je zvijer shvatila što je to udara, zamahnula je šapom i izbila mu šipku iz ruku. Mile je stisnuo šake i skočio na zvijer. No, ona je ponovo zamahnula i odrubila mu glavu. Tijelo je istoga časa klonulo i okrvavilo asfalt. Glava je pala i načinila malen, crveni trag kotrljajući se ka gomili nasmijanih lubanja. * * * - Jučer sam vidio onog Mileta. - A da? - Mimoišao me je, a ja sam mu se nasmiješio. Znaš li što je budala napravila? - Što? - Hrvao se s medvjedom…