Odmah poslije reklama koje su vas mamile najboljim dočekom "Nove Godine 2004. u …", javile su se one o najpovoljnijem skijanju. Gotovo paralelno s tim pozivima dogodila su se i velika prigodna sniženja. Gdje da lovu potrošite, to je pitanje… Na zidovima, odmah do izloga sa sezonskim popustima, mogu se vidjeti i druge vrste poziva na trošenje. Preko plakata sa novogodišnjim i skijaškim angažmanima(koji su sada već potrgani) nalijepljeni su novi. Na njima piše kako ste Vi i vaš (možebitni) partner pozvani kod njih na nezaboravno Valentinovo. To što do dana zaljubljenih ima nešto više od dva tjedna ne znači da ne biste trebali biti obaviješteni. Bitno je dobro isplanirati svoje vrijeme za zabavu. Jer, kao što se može vidjeti, zabava neprekidno leti i ne čeka nikoga. Plakati prekrivaju jedni druge, i ako propustite koji od tih bitnih događaja koji oni predstavljaju, tko zna što gubite...Izgleda da je zabava jedino bitno što se događa na svijetu. Ili nam to žele prikazati oni koji je stvaraju. Pokušajmo sagledati sva ta prošla napumpavanja i njihov smisao pomoću jednog napumpavanja zabave koje je tek u začetku. Karnevala. Prizovimo pritom u pomoć i jednog mog prijatelja, goluba Milivoja. On je shvatio zašto to ljudi rade. Vidjet ćete, odgovor je vrlo jednostavan. Svako napumpavanje, pa i ovo, počinje bezazleno. Na marginama grada. Duž čitavog riječkog prstena organiziraju se karnevalske fešte putem kojih se promovira predstojeća ludnica. Malo po malo fešte se spuštaju niz brda i kako se približavaju gradu postaju sve glasnije i glasnije. Ubrzo stižu do glavne riječke ulice, i tu se uvlače u glave okupljenih i kada dođe ključni trenutak: eksplodiraju. Tada, kada nam se mozak od silne propagande raspršio na komadiće, događa se jedno divno čudo. Uredno postrojeni u redove sa svake strane Korza, uživajući promatramo prolazeću povorku pijanih i polupijanih maskiranih maškara. (Obrnuto gledano, pijani ili polupijani te uredno postrojeni u koloni, uživajući gledaju hrpu ne maskiranih civila kako stoje sa obje strane Korza.) Nekom trećem promatraču obje su vizure jednake. Jer za njega su i oni koji stoje i oni koji uživajući hodaju, isti. I ne razaznaje se tko je tu ustvari maskiran. I, da budem još zločestiji, tko je tu ustvari, pijan. Taj treći, objektivni promatrač u ovom je slučaju jedan riječki golub. Milivoj. Golubovi svakog grada čitavog života proučavaju njegove građane. Stalno su u toku, stalno prisutni, sve vide i sve čuju. Osjećaju gradski puls. Živi stetoskopi civilizacije. Ovi riječki došli su do zanimljivih zaključaka vezanih uz karneval. Tj. o njegovu smislu. Pokušat ću vam ih prenijeti, iako upozoravam da se dobar dio značaja gubi u prijevodu. Teško je iz "Gu, Gu, Gu" prevesti u "Bla, Bla, Bla", a da smisao ostane isti. Ja sam, što se toga tiče, samo amater. Svejedno, prenosim vam dio Milivojevih zapisa (iz knjige "Milivoj: ispovijest jednog goluba") koji svoju redovitu dnevnu rutu leti od tržnice do bivše Riječke banke. O karnevalu kaže otprilike ovo: "…onda stoje u dvi grupe. Ustvari tri. K'o tri gusjenice koje leže jedna do druge. Samo se jedna, ona srednja, miče. Bočne se migolje na mjestu…Izgleda kao da su negdje spojene, jer kad jedna ode, odu i druge dve. A kad dve dođu, pridruži im se i treća… Zašto se to događa, ne znam. Ali ostane puno sjemenki!." Milivoj osim ovog zapažanja ulazi i u neke analize promatranog stanja. Naime, kao i svaki razumni i savjesni golub i on se pitao o smislu ljudskih navika. Čujmo što o tome kaže: "...Nakon što sam ustanovio da se okupljanje događa svake godine skoro u isto vrijeme, pitao sam se, Zašto? Nakon što sam konzultirao starije golubove Petra i Mikija, nisam saznao ništa novo. Samo su potvrdili da toga nije bilo kada su oni bili djeca. Onda sam otišao pitati Katicu. Pred njom se uvijek zacrvenim, i uvijek me sram, ali sada sam imao dobar razlog da joj priđem. Katica me dugo gledala u oči i rekla: Milivoje dragi, Ne znam. Nakon tih razgovora bio sam siguran u dvije stvari: prvo Katica ima lijepe oči, i drugo: nitko prije mene nije pronašao odgovor na to pitanje. Odgovor je za sada: Ne znam. Ta dva saznanja u meni su pobudila jaku strast za otkrivanjem novoga: Ja jednostavno moram saznati kako je to…poljubiti Katicu. Ona je najdivnija i najljepša od svih i da sam je prije tako vidio; Kato, kad ti trepneš moje srce kaže…" Ovdje prekidam sa prijevodom jer memoari na sljedećih 20-tak stranica prelaze u hvalospjeve Katici, onda kratki esej o razlici između onog bijelog iz sredine kruha i korice. Potom do kraja samo i isključivo o Katici. Karnevalu se, nažalost, više nije vraćao. Koliko god neobično zvučalo, Milivoj je od svih golubova otišao najdalje. Stetoskopi grada nisu uspjeli shvatiti zašto se ljudi zabavljaju. Imamo samo neutješni odgovor: Ne znam. I puno hvalospjeva ljubavi. Možda su sve te ludnice samo zbog nade da vidimo nečije oči u masi.