– Ministar znanosti nam je plagijator!!

– I?

– Ne može to tako!! To je apsurdno! To nema smisla. Kakvu tu poruku šalje mladima!?

– Dobro, i?

– Pa kakvo i? To nije normalno!!

– Ovdje je to normalno.

– Ali nije normalno da je to normalno!

– Navikli smo se. Imali smo bivšu časnu za ministricu mladih. Premijera koji je jedva znao hrvatski. Jednog premijera je policija uhvatila na granici kako bježi iz zemlje. Imali smo predsjednika gospodarske komore koji je imao sakrivenu kolekciju divljih životinja koje je ubio.

– Ali to sve nije normalno.

– Nije. Ali i je.

– A jesu li to sve ljudi iz iste stranke?

– Jesu, ali imali smo mi specijalaca i kod drugih. Ovi su samo poznatiji.

– A ljudi ih biraju.

– Da, potrebno je promijeniti predsjednika i reći da ste se promijenili.

– I onda narod povjeruje?

– Ne da povjeruje. Oni su uvjereni su to. Čak niti ne sumnjaju. Kažu stvari kao: “Ajde, sada će napokon biti bolje.” Ili “Dobro da su se promijenili. Bilo im je i vrijeme. Oni prije je bilo neizdrživo.”

– Al ovi ih opet pokradu i prevare?

– Da, nije li to zabavno?

– Pa nije zabavno!

– To je kao da imaš posla s malim djetetom pa ga zafrkavaš. Ali to dijete nikad ne odraste. I nikad ne uči. Tako da uvijek možeš iznova ponavljati istu foru!

– Pa kako to ne dosadi tome koji zafrkava?

– Zato što je on plaćen za to?

– Da, ali kako mu ne dosadi?

– Mijenjaju se. Nisu uvijek isti ljudi. Mijenjaju funkcije. Naprave si oni da im ne bude dosadno.

– A narod?

– Oni koji ih mogu smijeniti su u manjini. Oni glasaju ali nikada neće moći biti većina. A prava većina - njih može razbuditi samo atomska bomba. A i tada na kratko.

– Znači bezizlazno je?

– Još je dobro – ministar se barem zna služiti Internetom i stručnom literaturom.