Što duže imamo ovu smiješnu državu, to su i mehanizmi kako se njome upravlja sve očitiji javnosti


Nedavno je izbila afera o zapošljavanju u državnim poduzećima, pa je ispalo očito da se na ključne pozicije izabiru ljudi po stranačkom ključu. Tko je na vlasti stavlja svoje ljude na pozicije. I onda su se ljudi počeli zgražavati i čuditi. Ali manje nego prije. Što duže imamo ovu smiješnu državu, to su i mehanizmi kako se njome upravlja sve očitiji javnosti. Jer, svako malo nešto procuri i dodaje se setu općeg znanja. I polako padaju svi ideali. To definitivno nije to.

Primjerice, nedavno je također procurilo pismo, na službenom memorandumu Vlade, kojim se poziva ministre da pošalju pitanja za koje oni žele da ih zastupnici pitaju. Tako da se scenarij za predstavu aktualnog sata može pripremiti unaprijed. Kako bi predstava izgledala realistična za neupućene, od zaposlenih u ministarstvu se traži i da predlože 2-3 pitanja negativne tematike. Tako bi ministri, na aktualnom satu, dobili i nekoliko “paprenih” pitanja koja su sami zatražili i za koje su danima uvježbavali odgovor.

Pitamo se, čemu onda služi taj sat? Nije li bolje onda umjesto njega pustiti tursku sapunicu pa gledati profesionalce? Ili ovi naši još uvijek, barem teoretski, ispunjavaju svoju funkciju. A to je raspravljanje o aktualnim temama. To što su oni pripremili pitanja i odgovore unaprijed, ne znači da su te teme manje aktualne. Ako vjerujemo da znaju izabrati ono što je aktualno. No, znaju li izabrati dobra teška pitanja samima sebi, to je već upitno. Jer, kako bi mogli zaskočiti sami sebe?

Ovakvo bombardiranje lakim i teškim pitanjima, samo je jedna od taktika kojom se želi spriječiti da ta i takva pitanja postavlja oporba. Ako ste zauzeti postavljanjem i odgovaranjem na svoja pitanja, teško da će oporba imati vremena za postavljanje svojih. Naravno, sve je to pod uvjetom da te i takve satove netko uopće i gleda. Kao namješteni boksački meč. Koga to zanima?

Strasti u tome da se ministru postavi pitanje koje nije očekivao više nema. Osim ako ne uvedu i još jedan element. Glumljenje iznenađenja. Možda čak šok i nevjerica. Zbunjenost. Nervoza. Zamuckivanje. A zatim naglo prštanje samopouzdanja i odgovor se slijeva direktno iz frontalnog režnja. A gledatelji u divljenje. Kakve mi ministre imamo. Ovo je bolje od onih turskih uvježbanih ljudi. Ovo su ljudi koji nas vode.