Umoran sam ko' pas! San je najbolji lijek. Sa ležaja bacam zgužvane majce i prljave čarape. Poravnavam plahtu na krevetu. Sve je spremno: sklapam oči, osjećam kako dolazi gospodin Hipnos, ali...počinje priča... zzz... Mali, stidljivi šum čuje se na prozoru. Zanemarujem ga. Okrećem se na drugi bok. Oči su mi i dalje zatvorene. zzzzzz. Šum se odvažio. Otvaram oči, pogledom tražim njegov izvor. Kako ga ne nalazim, odmahujem glavom, koju odmah zatim spuštam u ugodno prohladnu mekoću jastuka. Zvuk još nije dostojan promjene, ovoga, do sada najboljeg položaja tijela u kojemu se nalazim.. Ništa, umirujem sam sebe...prestalo je. Dva, tri puta mljacnem od zadovoljstva, a zatim se prepuštam čarima hedonizma. ZZZZZZ!!! Ovo je bilo blizu! Upravo mi je proletjlela pored uha! Zgrčio sam se od straha! To je bio jedan od najgorih zvukova koje poznajem. Strano, gotovo umjetno zujanje pored glave. Prepao sam se obične muhe. Vidio sam je krajičkom oka, kako se udaljavala od mjesta zločina. Tek tada postajem svjestan da se nalazim u nezavidnoj situaciji. Nikada neću uspjeti usnuti dok je živa. Ipak, dajem joj još jednu šansu. Nije lijepo usmrtiti nešto živo, makar to bila i prokleta muha. Kako je više ne bih čuo, glavu prekrivam jastukom. On je vrlo dobar izolator zvuka. Poslužio je kada su susjedi pilili drva, pa će valjda dostajati i za muhu. I doista-djeluje. Ne čujem ništa. Uzdah olakšanja... z... Da, evo ga, provokatorski z. Znao sam da će se opet pojaviti. Taj mali z je upravo njen potpis na smrtnoj presudi. Od sada je ona leteći mrtvac. Naglim pokretom ruke odmičem jastuk, koji otkriva luđačke, iznervirane, krvave oči. U početku ledeno gledaju u vis. Zatim se, slijedeći zvuk, usmjeruju na svoj cilj. Malu, dosadnu pokretnu točku. Još uvijek ležim. Pogledom pratim zujajući magnet za smrt. Kao da je istražujem. Zanima me gdje se najviše zadržava, koji joj je cilj. Sada je na prozoru. Malo skakuće zabijajući se u staklo. Da li pokušava pobjeći? Ne može... I neće! Odvaja se od stakla i penje se prema lusteru. Naglo skreće, a zatim se zaustavlja na zidu. zzzZZZZzzz....Opet mi je proletjela pored glave. Bila mi je toliko blizu, da sam osjetio dašak vjetra na vršku nosa. Ovaj put nisam niti trepnuo. Unutra kipim. Izvana sam miran. Za neutralnog promatrača ja samo ležim i promatram simpatičnu malu životinjicu u njenom lepršavom plesu. Ali, izgled vara. U očima se vidi mržnja. Ni sam ne znam zašto se ne pomaknem i riješim stvar. Vjerojatno provjeravam svoju granicu tolerancije i izdržljivosti. ZZZ! Počela mi je kružiti oko lica. Ona zna!... Svjesna je svojih postupaka. Ona to radi namjerno! Uzlijeće. Zatim se strmoglavljuje. Nenadano mijenja smjer kretanja. Šum postaje jači, a zatim... Tišina.... Kao da me netko percem poškakljao po nadlaktici. Neobičan osjećaj. Stran. Što li je sada to? Tresem ruku, a šum se opet javlja. Bila je na meni! Ubi' ću je! Ubi' ću je!!! Dižem se, razdražen i bijesan, i spreman sam učiniti sve, samo da prestane. Uočavam je na zidu; vjerojatno je stala da se malo odmori od silnog provociranja. Podižem ruku, u želi da je smlavim. Da je razljepim po lijepom, bijelom, netaknutom zidu. U posljednjem času, samo tren prije susreta sa sudbinom, ona uzlijeće. Valjda je predosjetila nadolazeću smrt, pa se dala u očajan bijeg. Bez gledanja unatrag. A imala je što za vidjeti. Jurećoj šaci pridružila se snažna ljevica, te je muha sada za sobom imala dva dlana spremna za konačno sjedinjenje. A zadnje što je mogla čuti, u posljednjim sekundama života, uz uobičajene salve psovki, bio je zaglušujući, smrtonosni: PLJES !